Mračna opasnost: fanatizam: Ubijanje onih koji kradu

Prenosi Jabir ibn Abdullah: Kradljivca su doveli pred poslanika (savs). Rekao je: ubijte ga. (Sunan Abu Dawud, Knjiga 38, Hadis 4396)

Naredba da se ubiju čak i oni koji konstantno kradu ne pojavljuje se nigdje u Kur’anu i product je drugog izmišljenog hadisa. To je naprosto zločin.

Kur’anska naredba u vezi onih koji kradu je slijedeća:

Arapska riječ koja je ovdje upotrijebljena za “odsjecite” je “iqtaa.” Ova riječ je množina glagola “qata'a,” odsjeći. Glagol “qata'a” u Kur’anu opisuje specifičan način sječenja, kao što je i vidljivo iz načina upotrebe u drugom ajetu:

I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po nož i reče:

Veoma je očito da one ovdje nisu odsjekle svoje ruke noževima za ljuštenje voća koji su im dati. Vidimo da su im noževi iskliznuli iz ruku i napravili posjekotine na koži. Dakle, kada na umu imamo značenje riječi, vidimo da se ovdje ne radi o naredbi potpunog odsijecanja, nego posjecanju sličnom ogrebotini ili rani na koži, lija je svrha zaplašivanje ili označavanje osobe kao kradljivca, kako bi ju se spriječilo da djelo u budućnosti ponovi. Istražujući Kur’an u vezi sa odredbama o krađi, uviđamo da, kao i sa svim drugim oblicima zločina, uvijek je naglašen oprost. Naredni ajet u istoj suri u kojoj je data i odredba o krađi, govori o praštanju ljudima koji počine to djelo. Najvažniji uvjer za ovo je, naravno, da se osoba treba pokajat i popraviti svoje ponašanje. Ajet glasi:

Još jedna bitna okolnost koju ovdje treba naglasiti je razlog krađe. Društva u kojima se Kur’anska odredba o kojoj je riječ sprovodi su bez sumnje društva odana Kur’anskom šerijatu. Nemoguće je da društvo koje se pokorava Kur’anskom šerijatu ima bogate ljude na jednoj strani i veoma siromašne ljude na drugoj jer društva zasnovana na Kuranu su savršeni sistemi blagostanja. Drugim riječima, dobrostojeći članovi društva štite one koji su u stanju potrebe i preuzimaju odgovornost za brigu o njima. Ajeti na ovu temu glase:

Pitaju te kome će udjeljivati. Reci:

S obzirom da smo pružili ove informacije, dozvolite da se zapitano zašto ljudi uopšte kradu?

Prvi razlog je potreba. Kada se neko nađe u teškoj situaciji, u dugu ili je potonuo u siromaštvo, može napraviti pogrešan izbor i okrenuti se krađi. Ipak, u društvima koja ne pružaju Kur’ansku zaštitu, nemoguće je da se neko nađe u teškoj situaciji, zadužen ili uništen siromaštvom. Siromašne će štititi oni kojima su podareni bogatiji resursi, s obzirom da je Kur’anska odredba u vezi dugova ljudi u teškom stanju jasno opisana i glasi: “… a još vam je bolje, da dug poklonite, kad biste samo znali.” (Kur'an, 2:280) Drugi mogući razlog je da je krađa mentalni ili psihološki poremećaj. To je specijalno stanje koje zahtjeva tretman i rehabilitaciju, a osoba koja je krađu učinila u ovom slušaju je bolesna, a ne kriva.

Praktično nepostoje drugi razlozi koji bi mogli nekoga navesti da ukrade. S obzirom na uzroke ovog djela, uviđamo da je takvo nešto preventivno spriječeno u islamskim društvima.

S obzirom da stvaraelji sujevjerja prirodno potpuno ignorišu sve ovo i pokušavaju islam prikazati religijom smrti i nasislja, njihovi propisi su u potpunosti neskladni sa Kur’anom. Njih nimalo ne zabrinjava to što, iako je krađa zabranjena, neko ko počini krašu ili u stanju potrebe ili je psihološki bolestan, a u svakom slučaju je takva osoba u odgovornosti muslimana. S obzirom da ne uspijevaju uvidjeti tu odgovornosti, sposobni su na najbesramnije zločne zasnovane na ovakvim propisima. Oni koji forsitaju ove lažne propise neuko se odriču Kur’ana (da Allah sašuva od toga), smatraju ga nekompatibilnim s njihovim preverznim mentalitetima i pokušavaju implementirati svoj lični sistem pravde, umjesto onog u Kur’anu. Ipak, kada istražimo Kur’an, pronaći ćemo favorizovanje ljubavi i oprosta u odnosu na nasilje.