Mračna opasnost: fanatizam: Politeisti s kojima su bili sklopljeni sporazumi

Iako, prema nekim komentarima iz ovog perioda, riječ politeist jednostavno znači “oni koji Allahu pripisuju ravne,” termin se zapravo odnosi na pagane koji obožavaju idole, koji izričito Allahu druge smatraju ravnim i vjeruju u bezbroj božanstava, i koji nisu muslimani, jevreji, sabijci, kršćani, niti mazdanci (obožavatelji vatre).

Ikako su u Kur’anu spomenute različite religije koje su postojale u Arabiji u vrijeme dolaska islama, politeisti su uvijek spomenuti kao posebna grupa. Posmatrajući vrijeme našeg poslanika (savs), iako je bilo dozvoljeno ženiti žene i jesti hranu koju spreme sljedbenici knjige, jevreji i kršćani, bilo je zabranjeno ženiti se ili jesti ono što spreme mazdanci i sabijci, kao i politeisti.

Kao što smo već vidjeli, naš poslanik (savs) je bio prisiljen migrrati u Medinu zbog jakoh protisaka politeista, a od prvog dana preseljenja, uspostavio je bratske veze između Ansara (pomagača, muslimana iz Medine) i Muhadžira (izbjeglica, muslimana koji su napustili Mekku i došli u Medinu). Potpisao je brojne sporazume s politeističkim, zajedmicama i ljudima koji su živjeli u regiji, i uvijek ih je pozivao da budu ujedinjeni da bi izgradio mir, uprkos ekstremističkim stavovima politeist.

Naš poslanik (savs) je po dolasku u Medinu počeo raditi na jačanju ljubavi i bratstva, čime je dokazao da ljudi mogu živjeti u miru s narodima drugih vjera i jezika. Jedanm od najvećih dokaza da je on poslanik mira i ljubavi jeste i to što je prvi tekst koji je napisao bio mirovni sporazum. Nakon što je osvojio Mekku, poslanik Muhammed /savs) je čak i oslobodio sve politeiste koji su ranije mučili muslimane i tretirao ih je veoma samilosno. Ova vrijedna moralna karakteristika poslanika Muhammeda (savs) je nešto što nikad ranije nije viđeno u arapskom društvu i dočekano je s velikim odbravanjem.

Poslanik (savs) je uzor svim muslimanima po pitanju imprementacije pravde na osvojenim teritorijama. Naš poslanik (savs) je primjenjivao pravdu o kojoj govori Kur’an prema stanovnicima država koje su zauzete i sklapao s njima sporazume koji su na zadovoljstvo obje strane i prema kojima niko neće biti diskriminiran. Iz tih razloga ljudi osvojenih zemalja, bez obzira na svoju religiju ili etničku pripadnosti, su uvijek bili oduševljeni pravednošću koju je sa sobom donosio islam. Naš poslanik (savs) i njegovi ashabi predstavljali su zajedncu koja je uspostavljala pravednost među ljudima, kao što je opisano u ajetu:

Sporazum koji je naš poslanik (savs) sklopio sa kršćanskim narodom Nadžrana na jugu arabijskog poluotoka jedan je od najboljih primjera njegova razumijevanja i pravičnosti.

Jedna od odredaba ovog sporazuma glasi ovako:

“Životi ljudi u Najrana i okolice, njihova vjera, njihova zemlja, imovina, stoka onih od njih koji su prisutni ili odsutni, njihovi poslanici i njihove bogomolje su pod zaštitom Boga i u skrbništvu Njegova poslanika.” (The Pact of Najran, Article 6, http://www.islamicresources.com /Pact of Najran.htm)

Na osnovu ugovora sa svim zajednicama u regiji, naš je poslanik (savs) osnovao državu Medina i napisao prvi ustav u historiji islama, Medinski Ustav. Ovo je bio prvi i najsavršeniji primjer demokratskog i multilateralnog ustava. Ni jedan demokratski sistem danas nije uspio uspostaviti takav red poput ovog koji je naš poslanik (savs) uspostavio Medinskim Ustavom, a niko nije uspio ni da primijeni taj isti Ustav tako dobro kao naš poslanik (savs).

Prvi multilateralni i najdemokratičniji ustav do danas: Medinski Ustav Medinskim Ustavom, prvim Ustavom države Medine, naš poslanik (savs) donio je domokratsko i mirno uređenje kakvo ranije nije viđeno na Arapskom poluotoku, i to u urbanoj zajednici čiji su članovi bili različitij rasne, religijske i plemenske pripadnosti Prema ovom ustavu, svi građani Medine treba da živezajedno u miru, urede svoj život prema vlastitoj religjiji i uvjerenjima i da imaju mogućnost da osnivaju i uređuju svoje institucije i zakone. Čineći to, živjet će u miru i zajedništvu sa ostalim građanima Medine.

Medinski Ustav je napisan 622. godine pod vodstvom poslanika Muhammeda (savs), prije otprilike 1,400 godina, kao odgovor na zahtjeve ljudi različitih vjera, a do nas je stigo kao pisani pravni sporazum. Zajednice koje su živjele u neprijateljstvu 120 godina i bile sačinjene od različitih religija i rasa, objedinjene su pod ovim ustavom. Posredstvom ovog sporazuma, poslanik (savs) je pokazao da se sukobi mogu okončati čak i među onima koji su jedni druge napadali svakom prilikom, bili otvoreni neprijatelji jedni drugima i nikada nisu surađivali, te da čak i takve zajednice mogu početi živjeti lagodno jedni kraj drugih.

Prema Medinskom Ustavu, svako je bio Slobodan ispovijedati vlastitu religiju, političke ili filozofske izbore, bez ikakve prisile. Mogli su osnovati udruženja ljudi sličnih interesa. Svako je mogao prakticirati svoj vlastiti system pravde. Ipak, neko ko je počinio prekršaj nije mogao biti štićen od bilo koga. Stranke sporazuma su se međusobno pomagale i podržavale, te bile pod zaštitom poslanika Muhammeda (savs). Nesuglasice među strankama bi se iznijele pred Božijeg poslanika (savs). Zaista, čak su i politeisti preferirali arbitražu poslanika (savs), s obzirom da je on bio najpravednija osoba. Ovaj sporazum kojeg je napisao naš poslanik (savs) je postepeno implementian između 622. i 632. godine. Putem ovog ustava su ljudi prevazišli plemensku strukturu zasnovanu na rodbinskim vezama, te usprkos svojim ogromnim geografskim, kulturalnim i etničkim razlikama, uspjeli oformiti cjelinu. Medinski Ustav je pružao i veoma široku slobodu vjeroispovijesti i religije. Jedan od stavova kojim se to garantuje je slijedeći: “Jevreji iz Banu ‘Awf plemena su zajednica poput vjernika. Jevrejima pripada njihova, a muslimanima njihova religija.” (Medinski Ustav, http://www.islamic-study.org/jews-prophet-page-2.htm) Medinski Ustav se sastoji od 47 stavova. 1-23 se odnose na muslimane, dok se članovi 24-47 odnose na jevrejska plemena u Medini. Referiranje na kršćane, koji su bili veoma malobrojni, također je važno istaći u kontekstu sveobuhvatnosti ovog akta po pitanju religije.

Analiza Medinskog Ustava prema izvještaju zvanom “Pregled Medinske povellje prema pluralističkoj perspektivi profesora Leonarda Swidlera” kaže da je Ustav značajan document za dokazivanje poslanikovih napora da ujedini grad i da okupi ljude oko zakona koji su svi prihvatali.

Prema ovom izvještaju, pravničkom terminologijom, svaki pojedinac je imao jednaka prava, uživao istu slobodu izbora religije i učešća u ratu zajedno s muslimanima kada je za tim bilo potrebe, bilo im je zabranjeno da surađuju s neprijateljem, što ukazuje na napore da se uspostavi solidarnost među građanima Medine. Autor ovog izvještaja kaže da je ovo politički i vjerski tekst čiji je cilj uspostavljanje novog društva zasnovanog na vrijednostima kao što su jednakost i sloboda. Kao što je i naglašeno u Ustavu, superiornost zakona nad pojedincem je prvi korak ka ostvarivanju cilja, tj. Uspostavljanja atmosphere dijaloga i suživota. Odredbe Ustava su također propisivale i jednako odgovornost svakog pojedinca u odbrani grada. Prema ovom izvještaju, s obzirom da su imena svih grupa koje su živjele u gradu poimenično nabrojana, Ustav, a time i sam poslanik, su priznali sve grupe kao legalne subjekte o kojima se vodilo računa. (Kenan Çetinkaya, Amerika'da Diyalog anlayışı ve Medine Vesikası [Razumijevanje dijaloga u Američkoj i Medinskoj Povelji])

Iako postoji veliki broj reference na jevreje u ustavu, važno je napomenuti da su u tom gradu živjele i paganske zajednice. Iako su politeisti u Meki otvoreno iskazivali neprijateljstvo prema poslaniku Muhammedu (savs) i muslimanima, te ih prisilili da napuste svoje posjede, poslanik (savs) je uvijek bio ljubazan prema medinskim paganima, te je potencirao pomirenje i suživot. Medinmski Ustav pokazuje da su muslimani zaštitnički tretirali prava i zakone politeista, te da su ovi politeisti bili voljni stupiti u odbranu Medine zajedno sa muslimanima. Takav stav prema politeistima nije uopšte iznenađujući, s obzirom da prema Kur’anu muslimani imaju odgovornost da štite posliteiste s kojima su potpisali sporazume, čak i kada bi ih to koštalo njihova vlastitog života. (Ovo ćemo detaljnije razjasniti u nastavku teksta.)

Zaključno, Ustav o kojem je riječ se smatraveoma važnim dokumentom koji sadrži bit jedinstva i suživota, ljubavi i privrženosti, prijateljstva i mira, te predstavlja primjer dijaloga među muslimanima i nemuslimanima općenito, a posebno među muslimanima i jevrejima. Koncept mira našeg poslanika (savs) je zasnovan na Kur’anu ali je danas teško pronaći muslimansko društvo koje je u stanju da živi na osnovu tog istog koncepta. Ovo je neupitan i veoma važan dokaz da je najdemokratičniji ustav u historiji napisao i sproveo naš poslanik (savs), te da su današnja društva napustila praksu našeg poslanika (savs) kakvu nalaže Kur’an.

Naredna poglavlja ove knjige stoga treba cijeniti u svijetlu ovih informacija. Prakse današnjih kreatora sujevjerja su radikalno drugačije od naredbi Kur’ana Časnog, koji zapovijeda da čak i politeisti budu zaštićeni, te da sljedbenici knjige (jvereji i kršćani) uživaju poseban status kod muslimana, kao i od prakse poslanika Muhammeda (savs) koji je uvijek težio miru i demokraciji. Kreatori sujevjerja uvijek u Kur’anu traže dokaze za neprekidne konflikte, dok sam Kur’an uvijek nalaže mir. Ova važna činjenica se mora imati na umu kada se tumače ajeti o ratu.