Mračna opasnost: fanatizam: Izmišljeni hadisi koji su temelj vjere fanatika

Termin “izmišljeni hadisi” se odnosi na riječi i tradiciju koja se lažno pripisuje našem poslaniku (savs), klevećući ga, a koje on nikada nije izgovorio. Drugim riječima, ovo znači da se namjerno pokušava predstaviti ono što naš poslanik (savs) nikada nije izgovorio, kao hadise koji su njegovo naslijeđe.

Izmišljeni hadisi su glavna tema narednih poglavlja ove knjige, iz razloga šro ovi hadisi predstavljaju glavni uzrok rasta nove vjere koja zamijenjuje Kur’an u nekom muslimanskih zajednicama. Raspravljaćemo o najupečatljivijim i najčešćim izmišljenim hadisima, dakle lažnim hadisima, drugačije rečeno. Cilj ovome jeste da se uoči sujevjerje na kojem se zasniva lažna koncepcija islama i da se ukase na neistine kroz dokaze iz Kru’ana. Nadamo se da će na ovaj način neki ljudi koji su pogrešno shvatili islam postati svjesni da religija fanatika, ne samo da je zasnovana na nesporazumu, nego je to zapravo potpuno izmišljen system. Istovremeno, oni koji neuko kritikuju islam i Kur’an mogu uvidjeti da su pogriješili i da mnogi koji navodno predstavljaju “muslimanski identited” nemaju nikakve veze sa istinskim islamom i Kur’anom. Također se nadamo da će objašnjenja data ovdje biti instrument da iskreni ljudi koji su prisiljeni živjeti pod fanatičnim shvatanjima i koji to smatraju jedinim postojećim i istinitim sistemom islama, poći pravim putem koji preporučuje Kur’an.

Odakle potiču Izmišljeni hadisi?

Riječi za koje se tvrdi da ih je izgovorio naš poslanik (savs), te djela za koja se smatra da su činila praksu našeg poslanika (savs) po prvi put su zapisana nekoliko stoljeća poslije njega. Od autora slavnog djela Kutub al-Sittah (Šest knjiga), koje se sastoji od 6 knjiga hadisa, Buhari je umro 256. godine po Hidžri, Muslim 261. godine, Tirmidi 279. godine, Ebu Davud 275. godine, An-Nasai 303. a Ibn al-Madžah 273. godine. Šitske knjige hadisa su drugačije, a neki suniti i šiti ne priznaju knjige onih drugih. Zborka šitskih hadisa je novijeg prorijekla. Jedan od poznatih šitskih sakupljača hadisa, Al-Kulajni je umro 329. godine po Hidžri, Babavaj 381. godine, Ebu DŽafar Muhammed ibn Hassan Tusi godine 411. po Hidžri, te El-Murtaza 436. godine.

Poznato nam je iz historijskih zaposa i prvih hadisa koji su do nas stigli da nije bilo zapisanih hadisa za života poslanika (savs), niti za vrijeme četvorice halifa. El Haravi kaže slijedeće na ovu temu: “Ni poslanikovi ashabi, niti oni koji su živjeli u to vrijeme, ni oni koji su živjeli u vrijeme neposredno nakon smrti Muhammeda a.s. ali su razgovarali barem s jedim ashabom, nisu zapisali ni jednu njegovu riječ. Jedino su ih prenosili međusobno, od usta do usta. Od ovoga postoje tej jedan ili dva izuzetka. Zbog straha od padanja u zaborav, Omer ibn Abdul Aziz, u pismu se obraća Ebu Bekru al-Hazamu, želeći da on pokuša da istraži tradicije i reproducira ih.” Jezid ibn Abd al-Malik je uklonio Ebu Bekra al-Hazama i one koji su s njim radili na ovome s njihovih mjesta nakon smrti Omera ibn Abdul Aziza. Slijedeći halifa, Hišam, se smatra prvom osobom koja je skupljala hadise Az-Zuhrija. Ovo datira dva ili tri stoljeća nakon smrti našeg poslanika (savs). Prije Buharija, niko se nije potrudio razlikovati hadise po stepenu njihove vjerodostojnosti. Ovi napori ih dijele na “vjerodostojne” i “slabe,” prema Buhariju. Međutim, ispitivanjem hadisa vidise da su ovi pokušaji bili neuspješni. Ne samo slabi hadisi, nego i oni potpuno izmišljeni su predstavljani u okviru islama, a pojavljivali su se sve češće.

Bilo je nemoguće spriječiti takvo stanje u to vrijeme jer je od smrti našeg poslanika (savs), pa do pisanja ove knjige, kao i poznatih zbirki hadisa koje ih uključuju, lanac prenošenja i porijeklo čine šest ili sedam ljudi. Kada su ovi hadisi zapisivani, čak i prenosilac, prenosiočevog prenosioca od poslanika (savs) je preminuo. Drugim riječima, oni koji su mogli potvrditi da li su ljudi koji su prenijeli ove hadise rekli istinu, su odavno umrli.

Učenjaci koji su se bavili hadisima su ovoga bili svjesni. Muslim je rekao da nije uključio sve hadise koje je smatrao potpuno vjerodostojnim u svoju kjnigu (Muslim, Tom 1). Buhari, koji je tvrdio da su hadisi izvor vjere, poznavao je 600,000 hadisa, ali je u zbirku uključio tek 6,000-7,000 njih, tj. tek 1% od cijeline. Zaključio je da preostalih 99% nisu vjerodostojni i nije ih uključio u svoja djela. To znači da su hadisi cijelom islamskom svijetu preneseni voljom i mišljenjem samo nekoliko ljudi, a to je strašno stanje za one koji hadise smatraju “izvorom vjere” jer nikada i nikako ne mogu doći do onij hadisa koje bi drugi možda smatrali istinitim, ali ih Muslim nije našao dovoljno vrijednim da ih uključi u svoju zbirku. Dozvolite da se prisjetimo da je, tokom cijelog procesa ove analize, Kur’an, jedini krajnje vjerodostojan, zaštićen i neizmijenjen izvor ljepote u islamu, ostavljen po strani.

Egipatski komentator Ahmed Amin daje slijedeću procijenu, otkrivajući obim izmišljanja hadisa:

“kada bismo željeli napraviti izložbu hadisa, dobili bismo priamidu čiji bi vrh ukazivao na period Božijeg poslanika. Kako se spuštamo dalje, svjedočimo postepenom širenju prema bazi. Međutom, idealno bi trebalo biti obratno, jer su poslanikovi ashabi najbolje znali kako se poslanik ponašao. Kako su umirali, broj onih koji su poznavali riječi poslanika bi se smanjivao i piramida bi mijenjala svoj položaj, okrečući se naopačke. Ipak, svjedoci smo da se broj hadisa povećava za vrijeme Omejada i postaje veći nego u vrijeme života poslanika.” (Ahmed Amin, Duha al-Islam)

S obzirom na navedeno, postojanje i vjerodostojnost stotina hiljada različitih hadisa, ponekad potpuno suprotnih jednih u odnosu na druge, dovelo je do neprijateljstva među određenim istraživačima hadisa. Na primjer, dok Ikrimu pouzdanim izvorom smatra Buhari i još nekoliko poznatih istraživača, Muslim ga optužije da je lažov. Možda je najinteresantniji način na koji Buhari, autor najpoznatije knjige hadisa u islamu, proglašava Ebu Hanifu, osnivača Hanefijske škole, “ghayr al-siqah,” tj. “nepovjerljivim” i ne zapisuje niti jedan hadis koji on prenosi. U očima najpoznatijeg istraživača hadisa, osnivač najpoznatije škole je nepovjerljiv, a velika većima muslimanskog svijeta njih obojicu smatra najvjerodostojnijim prenositeljima hadisa. Činjenica je da postoji onoliko mnogo nesuglasica u raspravama oko pouzdanosti onih koji prenose haidse, koliko i među samom hadisima.

Još jedan problem, osim činjenice da je većina izmišljenih hadisa pronašla sebi mjesto među mnogim istinitim hadisima našeg poslanika (savs) u kojima se manifestuje duh Kur’ana, jeste način na koji su ti hadisi prenošeni. Mnogo ljudi zamišlja da su hadisi preneseni direktno od našeg poslanika (savs), ali to nije tako – ni jedan učenjak ne tvrdi da su to direknto prenesene izreke. Mnogi istraživači hadisa, a posebno Buhari, smatraju da je dovoljno prenijeti značenje hadisa i da nije potrebno da ih se doslovno pamti. To, naravno, omogućava mnogim dodanim komentarima da postanu sastavni dio ovih izreka, da pogrešno shvaćene teme budu prenesene kao ispravne, te da ljudi koji ne razumiju u potpunosti ove teme bivaju uključeni u prenošenje.

Kada se smatra da je dovoljno prenijeti smisao hadisa, nemogćnost da se sazna početak i kraj samog hadisa dovodi ponekad do gubitka značenja. Na primjer, dvojica ljudi su došla Aiši (ra) i rekla da je Ebu Hureje prenio da je poslanik (savs) govorio da nesreća dolazi samo posredstvom žena, konja i kuća. Na ovo je Aiša (ra) odgovorila: “Tako mi Boga koji je objavio Kur’an poslaniku! Poslanik ovo nikada nije rekao. Ono što jeste rekao je da neuki ljudi tako misle.”

Nema sumnje da su osnivači sve četiri škole bili vrijedni muslimani i islamski učenjaci. Međutim, trebamo znati da hadisi o kojima je riječ predstavljaju osnov za stvaranje ovih škola. Osnivači četiri škole su ih zasnovali na osnovu mišljenja o hadisima koje su lično formirali.

Četiri imama osnovali su svoje vlastite škole produbljujući kriterije kojima su se služili istraživači hadisa koji su napisali kolekciju Kutub al-Sittah. Kao što smo već vidjeli, Ebu Hanifa, osnivač hanefijske škole, najveći među četvoricom, kritiziran je od strane ostalih, posebno od strane Buharija, kao neko ko ima slabo znanje o hadisima i generalno potencira svoje lično mišljenje.

Uprkos ovakvim podjelama među istraživačima hadisa i školama, postoje neki ljudi koji tvrde da su hadisi neupitni. Takvi ljudi šire nerazumne ideje da svako ko price barem jedan hadis Buharija ili Muslima nije vjernik. Neki su čak otišli i dalje, kao što ćemo vidjeti u detaljnijem opisu kasnije, tvrdnjama da hadisi nadjačavaju komande Kur’ana. U ovim zastrašujućim nelogičnostima leži osnov za neuke zajednice koje osnivaju fanatici. Hajde da pogledamo koliko su različiti izmišljeni hadisi s obzirom na poglede različitih sekti koje su u islamu nastale povodom njih.