Mračna opasnost: fanatizam: Ajeti o ratu i njihovo tumačenje

Nakon što smo pojmili definiciju rata prema Kur’anu, treba da ispitamo ajete o ratu koje zlouportijebljavaju radikali, a za kritiku ih koriste i pojedini protivnici islama. Pregled ajeta 191 sure al-Baqara:

Ovaj ajet je objavljen nakon što su muslimani proživjeli ozbiljno nasilje i progone, te su bili prisiljeni preseliti se iz Mekke u Medinu. Ispunili su se uvjeti koje smo ranije spomenuli i muslimani su dobili zapovijed da se brane od direktnih napada. Koristili su iste metode kao i zajednica koja ih nikada nije prestala ugnjetavati, odbila je biti ljubazbna prema njima, te se oglušila na pozive za mir i pregovaranje.

Ipak, ovaj ajet sadrži i podsjetnik na pravila ratovanja: “I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu.” Kao što i možemo vidjeti, jedini uvjeti pod kojima je moguće boriti je jeste da je druga strana napala prva. Ako nisu u ratu s njima, ako ih ne napadaju, inda je za muslimane potpuno nedozvoljeno boriti se protiv takvih. Zaista je sumnjivo kako radilali i protivnici islama koji iskrivljuju ovaj ajet ignorišu ovu veoma važnu odredbu. Ajet eksplicitno daje pravo muslimanima na samoodbranu: dakle, ajetom se ne naređuje osvajanje niti agresija.

Još jedan važan element je objavljen u ovom ajetu, a glasi: “A zlostavljanje je teže od ubijanja.” Raspirivanje jaza u zajednici, ohrabrivanje i širenje mržnje, anarhije i terora baveći se klevetama i lažima je, izazivanje agresivnosti kod mase ljudi je firna prema ovoj odredbi, a ajet nam govori da je fitna gora od ubijanja. Dakle, oni koji napadaju muslimane su oni koji se bave stvarnom, psihološkom i prikrivenom fitnom i time nanose ogromnu štetu. Muslimani se, prirodno, brane od agresije koja se pojavi. To što su pojedini fanatici obuzeti glasinama i sujevjerjem optužuju pojedince, društva ili cijele religije da šire fitnu i pokušavaju da pronađu navodne dokaze za svoje perverzije u Kur’anu je izuzetno bolno. Fitna uključuje poteze koji vode do korupcije, kao što su stvaranje razdora među muslimanima, navođenje muslimana na gubitak ili grijeh stvarajući im različite nevolje, uspostavljanje aparatutre za masovne pobune i izvođenje fizičkih ili verbalnih napada na muslimane. Dakle, da biste neko mogao optužiti za fitnu, takav mora počiniti jedno ili više ovih dijela. Oni koji pokušavaju optužit jevreje ili Irael, brendirajući ih kao one koji čine fitnu, dakle spadaju u one na koje se odnosi ovaj ajet.

Prema Kur’anu, pogrešno je optuživati sve jevreje ili Izrael za fitnu. Ljudi koji šire fitnu mogu biti iz svih religija i država. Jednako kako ne možemo reći da svi arapi, turci ili muslimani šire fitnu jednostavno zato što postoje pojedini arapi, turci ili muslimani koji to zaista čine, nema osnova za fitnu optuživati ni sve jevreje ili sve izraelćane. Prema Kur’anu, muslimanu je dozvoljeno jesti u domu jevreja, može biti njegov gost i prijatelj, pa čak može i oženiti jevrejku (ovo će biti pojašnjeno u jednom od narednih poglavlja). S obzirom na to, nemoguće je da musliman bezuslovno smatra jevreja odgovornim za fitnu. Ljudi koji daju takve stereotipne izjave ne znaju ništa o Kur’anu, kao što smo rekli i na počćetku, te se tako ponašaju zbog neukosti koja proističe iu utjecaja bezbroj izmišljenih hadisa o fitni i jevrejima. O ovim hadisima i stavu Kur’ana prema sljedbenicima Knjige bit će riječi u narednim poglavljima.

Pregled ajeta 89, 90 i 91 sure an-Nisa':

Ovi se ajeti odnose na licemjere. To su bića koja tvrde da su muslimani, koji žive među muslimanima i čini se da su dio njih, ali koja zapravo vrlo neprijateljski posmatraju Boga i islam, te pokušavaju muslimanima zabosti nož u leđa. Bog objavljuje da oni koji umru kao licemjeri završavaju u najnižim dijelovima pakla, kao što je i vidljivo, zbog ovakvih dvoličnnjaka i izdajnika, licemjerje je posebno opasno i odvratno ljudsko ponašanje, koje se razlikuje i od poricanja politeista.

Zabranjeno je ajetom 89 sure an-Nisa' biti prijatelj s licemjerima koji su napustili muslimane i koji su pokušavali da zavedu muslimane u istu zabludu u koju su i sami pali. Ono što opravdava borbu protiv njih jeste stanje u kojem oni napadaju muslimane. To možemo vidjeti iz slijedećeg ajeta, 90-tog ajeta. Kako jasno kažu riječi: “Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir” ništa ne smijete činiti protiv zajednice koja vas ne napada. Oni koje je dozvoljeno ubiti su, veoma eksplicitno, samo oni koji prvi muslimanima objave rat. Muslimanima je jasno dato pravo da se brane u slučaju napada ovdje.

Uz to, 90-ti ajet sure an-Nisa' je još jedan primjer pravednog, samilosnog i ljubaznog jezika Kur’ana koji uvijek favorizuje mir. Neki licemjeri koji su do tada uvijek zaadali nož u leđa muslimanima i učestvovali u izdajama, a koji su kasnije postali miroljubivi prema muslimanima su također izvan dometa ove dozvole, kao što je rečeno: “osim onih koji se sklone kod nekog plemena s kojim vi imate ugovor o nenapadanju, ili vam dođu, a teško im je da se bore protiv vas ili plemena svog.” U tom istom ajetu Allah kaže: “Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih,” ponovo naglašavajući njihov imunitet. Ovo je izričita definicija pravednosti.

Ajet 91 sadrži objašnjenje situacije zasnovanu na istim okolnostima. Radi se o licemjerima koji se pokaju i koji kažu da ne žele da se bore, a onda se ponovo vrate fitni i počnu napadati muslimane. gain. U tom slučaju, odredbe koje se tiču rata u Kur’anu ponovo stupaju na stagu i kaže se da se ove ljude ne smije dirati sve dok ne napadaju, ali ukoliko to učine, onda je samoodbrana dozvoljena.

Treba imati na umu da je situacija opisana u ajetu bila specifična i da se događala tokom bitke na Uhudu, te se tiče onih licemjera koji su izdaju počinili na bojnom polju. Pregled ajeta 5 sure at-Tawba:

Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte! Pa ako se pokaju i budu molitvu obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, jer Allah zaista prašta i samilostan je.. (Kur'an, 9:5) Da bismo razumijeli okolnosti u ajetu koji je gore naveden, moramo početi čitati od prvog ajeta sure at-Tawba, tako ćemo shvatiti da mnogobošci koji zaslužuju da budu napadnuti nisu “svi mnogobošci”, nego samo oni koji su smišljali divljačke napate na muslimane i koji su sklapali primirja kako se s njima ne bi borili tokom svetog mjeseca. Mnogobošci o kojima je ovdje riječ su oni koji su lukavo pokušavali istrijebiti muslimane i nastavili ih napadati i tokom svetih mjeseci, te ubijali muslimane, iako su sklopili validna primirja s muslimanima i savršeno znali da muslimani neće ratovati tokom svetih mjeseci.

Pod ovim okolnostima, muslimanima je dato pravo ovim ajetom da se brane od divljačkih napada. Kao što je i vidljivo iz ajeta, iako su mnogobošci izvodili napade tokom svetih mjeseci, muslimani nisu odgovarali tokom ovog perioda, kao što je Allah naredio. Pokazali su strpljenje tokom ovih mjeseci i počeli se braniti tek kada su sveti mjeseci prošli. Također, vidimo da ovaj ajet opisuje metode koje treba koristziti u samoodbrani:

zarobljavanje, opsada i zasjede na putevima. Osnovni tehnike ratovanja zasnovane na međunarodnim zakonima su opsada i zarobljavanje. Putevi koji su ključni su zauzeti i zadržani, te je time suprotna strana spriječena u kretanju. Ovaj ajet, dakle, opisuje metode koje su danas usvojene i smatraju se legitimnima po međunarodnom pravu, jedina razlika je to što muslimanima nije dozvoljeno napadanje, oni jednostavno pokušavaju da prekinu napade koji se izvršavaju protiv njih.

Također, nema nikakva govora o napadanju onih koji odustanu od svojih napada i pokaju se. Njih se mora osloboditi – to je izričito naređeno.

Kada pogledamo već slijedeći ajet, pronalazimo veoma bitnu izjavu koja opisuje ljubazan i zaštitnički duh Kur’ana. Ovaj ajet eliminiše sve tvrdnje o muslimanima koje iznose protivnici islama. Ajet glasi:

Ovim ajetom se muslimanima nalaže da pomognu mnogobošce koji su se kod njih sklonili i zatražili pomoć, čak i kada to ugrožava njihove vlastite živote. Ovaj ajet načaže da bi musliman ovdje trebao koristiti čak i samog sebe ako štit za mnogobošca. Drugim riječima, on ima odgovornost da rizikuje vlastiti život da zaštiti nekoga ko poriče Boga i da mu obezbjedi sigurnost.

Ovo su odredbe Kur’ana. Prema ovoj odredbi, nikoga se ne smije ubiti jer ne vjeruje u Boga. Nasuprot tome, takva osoba mora biti zaštićena, čak i po cijenu života muslimana. Dakle, opravdanje za rat ne može biti nikako u vezi sa vjerovanjem druge strane u Boga ili to što on pripada drugoj vjeri. Opravdanje za rat je to što druga strana izvodi napade, te muči i oduzima živote ljudima.

Još jedna činjenica je iznesena u ovom ajetu, a to je da ljudi moraju biti pod zaštitom muslimana sve dok ih ne napadaju ili ne ne počnu ponašati neprikladno, omalovažavajući njihovu religiju, jezik, etničnost ili uvjerenja. Musliman ima odgovornost da zaštiti sljedbenike knjige ili ateiste i komuniste, na jednak način kako štiti druge muslimane. To je uslov da neko bude musliman, prema opisu muslimana u Kur’anu. Ukoliko neko ustvrdi: “Ja sam musliman”, on mora štititi druge:

Pregled ajeta 13 sure at-Tawba:

Ovaj ajet je još jedan u nizu od onih koji ukazuju na odredbe povodom borbe u Kur’anu. Kada je mnogobožačka zajednica, koja je postigla primirje s muslimanima, dakle, koja je živjela mirno s njima kako i propisuju ti sporazumi, prekršila ugovor i počela napadati, kada su pokušali prisiliti poslanika (savs) da napusti svoju zemlju i da ode u egzil, te kada su započeli neprijateljstvo, kako u ajetu stoji, onda muslimani imaju pravo da uzvrate i bore se protiv njih.

Pregled ajeta 33 sure al-Ma'ida:

Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste:

Tema koju smo posebno naglašavali u svim ovim ajetima o ratovanju je primjetna i u ovom ajetu. Karakteristike zajednice protiv koje je dozvoljeno boriti se, su ovdje prikazane detaljno: oni ratuju protiv Boga i Njegova poslanika, te itu svijetom kvareći ga. Ljudi se ne bave isključivo fizičkim napadima na muslimane, nego oni također šire iskvarenost svijetom. Ajet govori o zajednici koja predstavlja problem cijelog svijeta, koju svi smatraju perverznom, korumpiranom i ratnički nastrojenom.

Kao i u svim ratovima, ubistva su moguća kod otpora zajednici koja aktivno proglašava rat muslimanima, sve do svog posljednjeg resursa, a jedna od mjera koja se može nametnuti jeste da se takvi ljudi izmjeste iz zemlje. Drugačije rečeno, prema Kur’anskim ajetima, muslimanima je dozvoljeno ono što im je inače zabranjeno – ubiti i istjerati – ali isključivo u takvom ratnom stanju.

Pregled ajeta 57 sure al-Anfal:

Također je potrebno i ovaj ajet cijeniti u svijetlu okolnosti i dokaza koje smo razmatrali detaljno u prethodnim redovima. Ne smije se zaboraviti da je medinski period, kada su objavljeni neki od ajeta, bio period žestoke borbe. To je bio rezultat nepravde koja je sprovođena nad muslimanima, dakle “onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah...” (Sura al-Hajj, 40), kako glasi jedan od ajeta. Šta više, kao što i ajet kaže: “Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih.” Muslimani imaju odgoovrnosti da zaustave borbu i ne napadaju drugu stranu kada ona prekine napadati.

Pregledajući nekoliko ajeta prije ajeta 57 sure al-Anfal, uvidjet ćemo da se isti odnosi na zajednice s kojima su muslimani potpisali primirje. Kao i u skoro svakom drugom ajetu kojim se legitimizira pravo na samoodbranu, opisuje se kako su ove zajednice prekršile primirje s muslimanima i odmah ih po tom napale.

Važno je pokazati značajnu snagu takvim zajednicama koje se trude napadati ostale, odbijaju se voditi razumom i stvaraju nered kršeći stalno primirja, jer kada se to jednom učini, te zajednice koje su navikle stvarati nered više neće imati snage da to čine, a i druge grupe mnogobožaca koje su se spremale da ih slijede i stvore još dodatnih nereda, te počnu napadati će time biti obeshrabrene. Ovo je neophodna i važna mjere predostrožnosti protiv zajednica koje krše svako primirje i spriječit će sve naknadne konflikte. Velika važnost se pridaje sankcijama koje su u službi zastrašivanja, a stoje u ustavima svih država svijeta i mešunarodnopravnim aktima. Cilj je da se spriječi agresivno djelovanje jedne ili više različitih osoba. Ove mjere su u međunarodnom pravu veoma cijenjene, te je nepravedno, ali i kršenje zdravog razuma i pravde, da oni koji ih smatraju neophodnim u državnim zakonima, kažu da jednake mjere ne vrijede za zaštitu islama.

Pregled ajeta 4 sure Muhammad:

Kao i sa prethodnim ajetom, ono što ovaj ajet naglašava jeste prisustvo ratnih okolnosti. Mirovni sporazum je prekinut, mnogobopešci su postali nasilni i sada ne postoji druga alternative nego da ih se direktno napadne. Ovaj ajet opisuje međunadodna pravila ratovanja. Pri tome, opisuje još i nešto što se zapravo ne primjenjuje pod okriljem međunarodnih pravila o ratovanju: obaveza da se zatvorenici oslobode čim se neprijateljstvo okonča. Ipak, danas su ratni zatvorenici još uvijek u zatvoru Guantanamo Bay na Kubi, čak iako je rat u Afganistanu završen, a organizacije kao što su U.N. i NATO ovo smatraju legitimnim. Ali Kur’an ne smatra ovo legitimnim, prema stavovima islama, svi zatvorenici moraju biti pušteni čim se borba okonča. Ajeti o ratu jasno opisuju odbrambene ratove u skladu s okolnostima tog vremena, s obzirom da su vođeni isključivo protiv mnogobožaca i licemjera koji su započinjali neprijateljstva i činili fitnu i nered stvarali. Glavni razlog pogrešnog tumačenja ovih ajeta i njihova korištenja za kreiranje politike bjesa i mržnje kod radikala su hiljade lažnih hadisa koji su ubačeni u islam i u lažne predstave nekih analitičara. Ipak, Kur’an treba čitati čista i otvorena uma, lišenog svih lažnih hadisa i drugih sujevjerja. Kada se posmatraju u svjetlu ratnih okolnosti tog vremena, značenje ovih ajeta je kristalno jasno.