Mračna opasnost: fanatizam: Teško iskušenje muslimana u Mekanskom periodu

Objava našem poslaniku (savs) ej trajala pune 23 godine. Tokom prvih 13 godina ovog procera, muslimani su živjeli kao manjina u paganskom društvu Meke i bili podvrgnuti ogromnim pritiscima. Mnogi muslimani su bili podvrgnuti psihološkim torturama, ubijani su, njuhovi domovi i imovina mnogih je opljačkana, te su konstansno bili izloženi prijetnjama i uvredama. Ipak, muslimani su nastavili živjeti bez posezanja za nasiljem, isključivo držeći se na distance od pagana i uvijek ih pozivajući na put mira. Međutim, napadi paganske zajednice o kojoj je riječ nisu posustajali.

Kurejšije su u početku smatrale Muhammeda (savs) nebitnim. Dok su nastavljali s nevjerništvom, nisu se protivili pozivima poslanika (savs) sve dok nije govorio protiv njihovih idola. Ipak, kada bi vidjeli poslanika (savs) verbalno su ga napadali. Nepromišljeno su se rugali i ponižavali muslimane. “Verbalni napadi” Kurejšija su tako počeli.

Kur’an opisuje njihovu poziciju slijedećim riječima:

Grješnici se smiju onima koji vjeruju; kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicama svojim vraćaju, šale zbijajući vraćaju se; kada ih vide, onda govore:

Meka je bila centar idolopoklonstva. Meka bi svakodnevno bila preplavljena ljudima koji su dolazili posjetiti Ka’abu i idole koji su tu bili, te su time Kurejšije zarađivale mnogo novca i prestiž. Kurejšije su posmatrale širenje islama u Meki kao prijetnju svojim vlastitim interesima pa su zato pozivali na neprijateljstvo i ostala plemena. Oni su također bili svjesni činjenice da islam sviju posmatra jednako i da ne diskriminira nikoga na temelju loze ili bogatstva. Vođe Kurejšija su stoga vjerovale da treba da preduzmu mjere predostrožnosti kojima bi zaustavili širenje islama. Te su “mjere” često uključivale mučenje pa čak i ubijanje muslimana. (Ibn Hisham, 1/287)

Tadašnji pagani nisu mogli mnogo nauditi članovima jakih i eminentnih porodica, poput hazreti Ebu Bekra ili hazreti Osmana, ali su se veoma zlobno odnosili prema siromašnim i nezaštićenim muslimanima. Mnogi časni muslimani poput Ebu Fakiha, Habiba ibn al-Aratta, Bilala ibn Rabaha, Suhaiba ar-Rumia, Ammara ibn Jasira, Jasir ibn Amira i and Sumejje bint Khajjat su bili izloženi takvom strašnom maltretiranju. Ebu Fakih, rob Sufijana ibn Umajjaha, bio je vezan za noge svaki dan od strane svog vlasnika i vučen po užarenom kamenju i pjesku.

Kovač Habbib ibn al-Aratt je bio stavljen na vreli ugalj, a na njegovim prsima su držali ugalj sve dok se ne bi ugasio.

Ocu Ammara ibn Jasira, Jasiru ibn Amir, su vezali noge za dvije kamile i natjerali ih da idu u suprotnim pravcima, te na taj način rastrgnu njegovo tijelo. Nemoćna da gleda patnju svoga muža kojeg su ubili na tako divljački način, Sumejja bint Khajjat se suprotstafvila paganima i također bila ubijena strijelom koju je ispalio Ebu Džehl. (Zad al-Maad, 2/116; Doba sreće, 1/254) Umayyah ibn Khalaf bi svog roba Bilala al-Habashija polegao na vreli pijesak svaki dan. Onda bi na njegove grudi stavio ogroman kamen i ostavljao ga tako satima. Mučio ga je s ciljem da ga okrene protiv poslanika (savs) i napusti islam. Jednog dana vezao mu je ruke i noge i stavio uže oko vrata. Onda ga je vukao po užarenom pjesku ulicama Meke. (Zad al-Maad, 2/116; Doba sreće, 1/253)

U početku nisu bili u mogućnosti da napadaju našeg poslanika (savs) jer je bio pod zaštitom svog amidže Ebu Taliba i bojali su se Hašimija. Postepeno, međutim, počeli su ga klevetati govoreći da je “prorok, pjesnik, mađioničar, vještac.” U konačnici, koristili su svaku priliku koja im se pružila da vrijeđaju i maltretiraju poslanika (savs). Ovo maltretiranje muslimana se događalo jednostavno zbog toga što su vjerovali i propovijedali islam. Uprkos svim ovim ugnjetavanjima, torture i nasilju, muslimani nikada nisu naudili onima koji su ih zlostavljali, jer je islam tako zahtijevao, i nikada se nisu pokušali braniti, što je bilo najosnovnije ljudsko pravo. Vidjevši da im muslimani ne uzvraćaju, Kurejšije su pojačale svoju agresivnost i mučenja. Tada su Kurejšije počele ubijati muslimane čim bi ih vidjeli.

Kako su se progoni pogoršavali, muslimani im se nisu opirali ni na koji način, niti su čak pokušavali da se odbrane jer Kur’an zabranjuje prolijevanje krvi, shvatili su da ne mogu više ostati u Meki. To je značilo da moraju migrirati u Medinu.