Da li je Nuhov potop bio lokalna nesreća?

Poricatelji postojanja Nuhovog potopa kao dokaz za ove svoje tvrdnje kažu da je postojanje potopa svjetskih razmjera nemoguće. Također, tvrdnju da se takav potop nije dogodio iznose i s ciljem da ona bude opravdanje za njihovo poricanje.

Međutim, u Časnom Kur'anu, jedinoj svetoj knjizi koju je Allah objavio i koja nije iskrivljena, događaj Potopa se pripovijeda mnogo drugačije nego u Tevratu i u legendama o Potopu koje se spominju u raznim kulturama. Iskrivljeni Tevrat, koji čini prvih pet knjiga Starog zavjeta, kaže da je ovaj potop bio univerzalan i da je obuhvatio cijeli svijet. Međutim, u Kur'anu se takva informacija ne daje, naprotiv, iz odnosnih ajeta se razumije da je Potop bio mjesni i da nije kažnjen cijeli svijet, nego Nuhov narod koji je opominjao i zastrašivao vjerovjesnik Nuh.

Kad se pogledaju pripovijedanja o Potopu u Tevratu i u Kur'anu, ova razlika se može lahko uočiti. Tevrat, koji je tokom historije bio izložen raznim iskrivljavanjima i dodacima, početak Potopa objašnjava ovako:

I Gospod vidje da je na zemlji velika zloća čovjeka, i da su misli i maštanja srca njegova svakog dana samo zla. I Gospod se pokaja što je načinio čovjeka na zemlji, i osjeti bol u srcu svome. I Gospod reče: Čovjeka kojeg sam stvorio, i životinje, gmizavce i ptice nebeske izbrisat ću s lica tla; jer se kajem što sam ih načinio. Ali Nuh nađe milost u očima Gospodnjim. (Postanak, 6:5-8)

Međutim, u Kur'anu se objavljuje da nije uništen cijeli svijet, nego samo Nuhov narod. Baš kao vjerovjesnik Hud poslan narodu Ad (Sura Hud, 50) ili vjerovjesnik Salih poslan narodu Semud (Sura Hud, 61) i ostali vjerovjesnici, i vjerovjesnik Nuh je poslan samo svome narodu, a Potop je i uklonio Nuhov narod:

Uništeni su narod koji nije slušao poruku vjerovjesnika Nuha i koji je ustrajavao u pobuni. Ajeti o ovoj temi objašnjeni su odlučnim izrazom:

Također, Allah u Kur'anu objavljuje da neki narod neće biti uništen dok mu ne bude poslan poslanik. Za uništenje je potrebno da narodu dođe opominjač-zastrašivač i da taj opominjač bude poreknut. U Suri El-Kasas Allah kaže ovako:

U Kur'anu se objavljuje da narod kojem nije poslan opominjač neće biti uništen. A vjerovjesnik Nuh, koji je opominjač, poslan je samo svome narodu. Zbog toga Allah nije uništio narode kojima nije poslan opominjač, nego samo narod vjerovjesnika Nuha.

Iz ovih izraza u Kur'anu razumije se da Nuhov potop nije bio nešto što je prekrilo cijeli svijet, nego mjesna katastrofa. Također, i iskopavanja izvršena u arheološkom području gdje se smatra da se Potop dogodio -koja ćemo uskoro razmotriti- pokazuju da Potop nije bio univerzalan događaj koji je prekrio cijeli svijet, nego vrlo široka nesreća koja je zahvatila jedan dio Mezopotamije.

U Časnom Kur'anu se objavljuje da je lađa nakon potopa sjela na “Cudi”. Ova riječ, koja znači blagoslovljeno, plodno mjesto, vrlo je važna za istraživače potopa, jer ukazuje i na to da je potop bio regionalni i na to da mjesto na kojem se lađa zaustavila nije veoma visoka planina poput planine Ağrı. Cudi mora biti mjesto na kojem se nakon potopa može nastaniti, pogodno za zemljoradnju, na kojem postoje vodni slivovi i koje sadrži sve uslove za naseljavanje.

Da li su na lađu ukrcane sve životinje?

Komentatori Svetog pisma vjeruju da je vjerovjesnik Nuh na lađu ukrcao sve životinjske vrste na zemlji i da je životinjski rod zahvaljujući vjerovjesniku Nuhu spašen od nestanka. Prema ovom vjerovanju sve životinje na zemlji su sakupljene i smještene na lađu.

Oni koji brane ovu tvrdnju zapadaju, naravno, u vrlo težak položaj u mnogim pogledima. Odgovoriti na pitanja poput toga kako su se hranile životinjske vrste ukrcane na lađu, kako su na lađi bile složene, kako su bile izolovane jedne od drugih, naravno, nije moguće. Štaviše, predmet radoznalosti je i kako su sakupljene životinje svojstvene različitim kontinentima; poput sisara na polovima, kengura u Australiji ili bizona svojstvenih Americi. Također se nižu i pitanja poput toga kako su uhvaćene one otrovne, poput zmije i škorpije, koje su za čovjeka krajnje opasne, i divlje životinje, te kako su one do Potopa mogle biti održavane u životu izvan svoje prirodne sredine.

Ali ovo su objašnjenja koja se nalaze u iskrivljenom Tevratu i za koja se ne može dati obrazloženje. A u Kur'anu ne postoji izjava da su na lađu ukrcane sve životinjske vrste na zemlji. Kao što smo ranije naveli, Potop se dogodio u određenom području. Zbog toga životinje ukrcane na lađu moraju biti one koje su živjele u području u kojem se nalazio Nuhov narod.

Ali jasno je da nije moguće okupiti čak ni sve životinjske vrste koje žive samo u tom području. Teško je i pomisliti da su vjerovjesnik Nuh i vjernici, za koje se navodi da ih je bilo vrlo malo (Sura Hud, 40), sakupili parove od stotina životinjskih vrsta oko sebe. Nije moguće sakupiti čak ni samo vrste insekata od životinja u području u kojem su živjeli; i to još praveći razliku između mužjaka i ženke! Zbog toga se može pomisliti da su sakupljene životinje bile domaće životinje koje se mogu lahko uhvatiti i zaštititi, a posebno koje ljudima donose korist. Prema tome, vjerovjesnik Nuh je vjerovatno mogao na lađu ukrcati krave, ovce, konje, kokoši, pijetlove, deve i slične životinje. Jer to su osnovne životinje potrebne za novi život koji će se zasnovati u području koje je zbog Potopa u velikoj mjeri izgubilo svoju živost.

Ovdje je važna tačka sljedeća: jedna od mudrosti u naredbi da se sakupe životinje, koju je Allah dao vjerovjesniku Nuhu, može biti, više nego očuvanje životinjskog roda, sakupljanje životinja potrebnih za novi život koji će se zasnovati nakon Potopa. Jer pošto je Potop bio lokalan, ne može biti govora o izumiranju životinjskih rodova. Ionako će nakon Potopa s vremenom životinje iz drugih područja migrirati u ovo područje i vratiti mu nekadašnju živost. Važan je život koji će se u području zasnovati odmah nakon Potopa i sakupljene životinje su u osnovi morale biti sakupljene u ovu svrhu.

Koliko su se vode podigle?

Još jedna rasprava o Potopu odnosi se na to da li su se vode podigle toliko da prekriju planine ili ne. Kao što je poznato, u Kur'anu se objavljuje da je lađa nakon Potopa sjela na “Cudi”. Riječ “Cudi” se ponekad uzima kao posebno ime planine, međutim riječ u arapskom znači “povišeno mjesto-brdo”. Dakle, ne treba zanemariti da “Cudi” u Kur'anu možda nije upotrijebljen kao posebno ime planine, nego samo da se ispriča da je lađa sjela na povišeno mjesto. Također, iz ovog značenja riječi cudi može se izvesti i to da su vode dostigle određenu visinu, ali da se ipak nisu podigle do nivoa velikih planina. Odnosno, Potop nije, kako se pripovijeda u Tevratu, progutao cijelu zemlju i sve planine na zemlji, nego je morao prekriti samo određeno područje.

ŠTA ZNAČI RIJEČ CUDI

Tradicionalni komentatori Kur'ana zadržali su se na tome da riječ “Cudi” može biti ime planine i tražili su planinu po imenu Cudi. Polazeći odavde, rekli su da može biti u Hidžazu, Palestini i Sjevernoj Mezopotamiji. Pretežno komentatori bliske prošlosti pak smatrali su da ova riječ nije posebno ime da može biti zajednička imenica u značenju “bilo koja planina”.

Riječ “Cudi”, koja ukazuje na mjesto na koje je lađa sjela, ako se ne prihvati kao posebno ime nego kao pridjev, znači “blagoslovljeno plodno mjesto”. To da se riječ razumije više u ovom značenju nego kao ime mjesta prikladnije je pripovijedanju u Kur'anu, vjerovjesnik Nuh (as) o mjestu na koje je želio da njegova lađa sjedne ovako dovi: “I reci: “Gospodaru moj, spusti me u blagoslovljeno (berićetno) konačište, Ti si najbolji od onih koji ugošćavaju.” (Sura El-Mu'minun 29)

Vjerovjesnik Nuh (as) je u svojoj dovi želio da se spusti na berićetno i blagoslovljeno mjesto, a Allah, koji je primio njegovu dovu, spustio ga je na Cudi –odnosno na berićetno mjesto-. (Sura Hud, 44)

Rječničko značenje riječi Cudi korijen CVD znači “berićetno, plodno, dobro mjesto”. A Cudi od korijena CUD postaje odnosni pridjev. Tada se učvršćuje značenje “berićetno plodno, dobro mjesto”, koje se u ajetu sjedinjuje s dovom “munzelen mübareken”. Dva ajeta se međusobno dopunjuju. Odnosno, lađa vjerovjesnika Nuha (as) spuštena je nakon potopa na berićetno i rodno mjesto gdje su mogli obrađivati zemlju i hraniti svoje životinje. Kad se ova dva ajeta razmotre zajedno, razumije se da riječ Cudi nije posebno ime mjesta ili planine, nego odnosni pridjev.
Odavde se također razumije da mjesto na kojem je lađa sjela na kopno može biti bilo koja uzvisina u unutrašnjoj ravnici u južnom dijelu mezopotamske ravnice.

Desetine planina i uzvisina koje se nazivaju posebnim imenom “Cudi” postoje u Mezopotamiji, Iranu, Turskoj i na još mnogo mjesta. Umjesto da se traži planina s imenom Cudi, prikladnije je općem pripovijedanju u Kur'anu tražiti u obliku izvedenom iz korijena “CVD”, odnosno “uzvisinu koja je berićetno, plodno mjesto, dobro mjesto”.

Mjesto Nuhovog potopa

Kao mjesto gdje se dogodio Nuhov potop pokazuje se Mezopotamska ravnica. Na ovom području su u historiji osnovane najstarije i najrazvijenije poznate civilizacije. Također, ovo područje, zbog toga što se nalazi između rijeka Tigris i Eufrat, geografski čini pogodno tlo za veliku poplavu. Jedan od uzroka koji su pojačali djelovanje Potopa je, po svoj prilici, to što su se ove dvije rijeke izlile iz svojih korita i zahvatile područje.

Drugi razlog zbog kojeg se ovo područje prihvata kao mjesto gdje se Potop dogodio je historijski. U zapisima mnogih civilizacija ovog područja otkriven je velik broj dokumenata koji opisuju Potop doživljen u istom periodu. Ove civilizacije, koje su bile svjedoci uništenja Nuhovog naroda, morale su osjetiti potrebu da način na koji se ova katastrofa dogodila i njene posljedice unesu u historijske zapise. Poznato je i to da većina legendi koje opisuju Potop potječe iz Mezopotamije. A najvažniji su arheološki nalazi. Oni pokazuju da se na ovom području zaista dogodila velika poplava. Ova poplava je, kako ćemo detaljno razmotriti, uzrokovala da civilizacija koja se nalazila na području na neko vrijeme zastane. U izvršenim iskopavanjima jasni tragovi ovako velike katastrofe izvađeni su ispod zemlje.

Prema onome što se razumije iz iskopavanja izvršenih u području Mezopotamije, ovo područje se tokom historije mnogo puta suočilo s katastrofama nastalim kao posljedica bujica i izlijevanja rijeka Tigris i Eufrat. Naprimjer, jedna godina u vrijeme Ibbisa, vladara velikog grada Ura, koji se nalazio na samom južnom dijelu Mezopotamije oko 2000. godine p. n. e., opisuje se kao “nakon Potopa koji je uništio granice između neba i zemlje”1. Jedna godina u 1700-im p. n. e., u vrijeme Hamurabija Babilonskog, opisuje se događajem “rušenje grada Ešnune poplavom”.

U 10. stoljeću p. n. e., u vrijeme vladara Nabumukinapala, u gradu Babilonu dogodila se poplava.2 I u 7., 8., 10., 11. i 12. stoljeću nove ere na ovom području su se desile značajne poplave. U 20. stoljeću, 1925, 1930. i 1954. godine, i ovo se dogodilo.3 Razumije se da je područje uvijek izloženo katastrofi poplave i da je, kako je navedeno u Kur'anu, jasno moguće da bujica velikih razmjera uništi cijeli jedan narod.

GDJE JE ŽIVIO NUH (AS)

Nakon što se razumjelo da imena Vedd, Suva, Yeğus, Ye’uk i Nesr predstavljaju takozvana božanstva mezopotamskih naroda i da ta imena simboliziraju sunce, mjesec i zvijezde, razumjelo se da je vjerovjesnik Nuh (as) živio u Mezopotamiji i da se i potop dogodio na tom mjestu. (Maria Höfner, “Die vorislamische Religionen Arabiens” Die Religionen Altsyriens, Altarabiens und der Mandaer, von Hartmut Gese, Maria Höfner, Kurt Rudolph, Stuttgart 1970)

Kad se i kao rezultat izvršenih arheoloških istraživanja razumjelo da se potop dogodio u Mezopotamiji, postalo je jasno da su ovdje živjeli i gore imenovani kipovi i idolopokloničke zajednice koje su im se klanjale. Razumije se da je i vjerovjesnik Nuh (as), kad je došao ovim idolopokloničkim zajednicama kao opominjač, veliki dio života proveo na ovom području i da se i potop ovdje dogodio.

Arheološki dokazi Potopa

Vrlo je upečatljivo to što se danas nailazi na tragove mnogih naroda za koje Kur'an obavještava da su uništeni. Iz arheoloških podataka razumije se da što je nestanak nekog naroda iznenadniji, to je i veća šansa da se dođe do nalaza koji mu pripadaju.

U slučaju da neka civilizacija iznenada nestane -što može biti posljedica prirodne katastrofe, iznenadne seobe ili rata- tragovi koji pripadaju toj civilizaciji mnogo bolje se čuvaju. Kuće u kojima ljudi žive i predmeti koje koriste u svakodnevnom životu u kratkom vremenu bivaju zakopani pod zemlju. Tako se oni dugo vremena čuvaju nedirnuti ljudskom rukom i, kad budu izneseni na svjetlo dana, pružaju važne nagovještaje o životu u prošlosti.

Eto, zahvaljujući tome su danas otkriveni mnogi dokazi vezani za Nuhov potop. Potop, za koji se smatra da se dogodio oko 3000. godine p. n. e., uništio je cijelu jednu civilizaciju u trenu i omogućio da se umjesto nje osnuje potpuno nova civilizacija. Tako su jasni dokazi Potopa sačuvani hiljadama godina kako bismo mi iz njih uzeli pouku.

Postoje mnoga iskopavanja izvršena radi istraživanja Potopa koji je zahvatio Mezopotamsku ravnicu. U iskopavanjima izvršenim na području naišlo se u prvom redu u četiri grada na tragove katastrofe poplave koja se mogla dogoditi kao posljedica velikog potopa. Ovi gradovi su važni gradovi Mezopotamske ravnice Ur, Uruk, Kiš i Šurupak. Iskopavanja izvršena u ovim gradovima pokazuju da su svi oni oko 3000-ih godina p. n. e. bili izloženi poplavi. Prvo razmotrimo iskopavanja izvršena u gradu Uru.

Najstariji od ostataka civilizacije pronađenih u iskopavanjima izvršenim u gradu Uru, koji se danas naziva Tel-El Muhayer, sežu do 7000-ih godina p. n. e. Grad Ur, jedno od mjesta gdje su ljudi prvi put osnovali civilizaciju, bio je tokom historije naseljeno područje u kojem su se mnoge civilizacije smjenjivale jedna za drugom.

Arheološki nalazi otkriveni u iskopavanjima izvršenim u gradu Uru pokazuju da je ovdašnja civilizacija prekinuta na kraju veoma velike katastrofe poplave, a da su se potom s vremenom ponovo počele pojavljivati nove civilizacije. Osoba koja je izvršila prvo iskopavanje na ovom području je R. H. Hall iz Britanskog muzeja. Leonard Woolley, koji je nakon Halla preuzeo dužnost vođenja iskopavanja, predvodio je i iskopavanje koje su zajednički vodili Britanski muzej i Univerzitet u Pennsylvaniji. Iskopavanja koja je vodio Woolley i koja su izazvala veliku senzaciju širom svijeta nastavljena su od 1922. do 1934. godine.

Iskopavanja Sir Woolleya odvijala su se usred pustinje između Bagdada i Perzijskog zaljeva. Prvi osnivači grada Ura bili su narod koji je došao iz Sjeverne Mezopotamije i koji je sebi dao ime “Ubaidyen”. Da bi se došlo do podataka o ovom narodu započeta su detaljna iskopavanja. U časopisu Reader’s Digest Woolleyeva iskopavanja se opisuju ovako:

Na području iskopavanja, što se išlo dublje, otkriven je vrlo važan nalaz; to je bilo kraljevsko groblje grada Ura. Istraživači su na ovom groblju, u kojem su bili sahranjeni sumerski kraljevi i plemići, naišli na mnoga legendarna umjetnička djela. Šljemovi, mačevi, muzički instrumenti, umjetnička djela od zlata i dragog kamenja. Bilo je i drugih stvari mnogo važnijih od ovih; historijski zapisi utisnuti u glinene pločice zapanjujućom vještinom i umijećem, visokom tehnikom.

Istraživači su u Uru pronašli natpise koji nose ista imena kao u popisima kraljeva, a među njima su čak naišli i na ime osobe koja je osnovala prvu kraljevsku porodicu Ura. Woolley je došao do zaključka da je groblje počelo prije Prve dinastije Ura. Zbog toga je zaključio da je krajnje razvijena civilizacija postojala i prije prve dinastije.

Nakon što je dokaz temeljito ispitan, Woolley je odlučio da iskopavanje nastavi dublje, prema dolje ispod grobova. Radnici su zaronili oko jedan metar u dubinu kroz cigle koje su postale blato i počeli vaditi posuđe. “A onda je iznenada sve stalo.” Tako je pisao Woolley. “Više nije bilo ni posuđa, ni grnčarije, ni pepela, samo čisto blato koje je donijela voda.”

Woolley je nastavio iskopavanje, zaronilo se u dubinu prolazeći kroz sloj čiste gline od oko dva i po metra i onda su iznenada radnici naišli na oruđe od brusnog kamena i dijelove posuđa koje su načinili ljudi ovog doba, koje historičari nazivaju kulturom posljednjeg kamenog doba. Kad je blato temeljito očišćeno, otkrila se civilizacija koja je ostala ispod njega. Ovo stanje je pokazivalo da se na području dogodila velika poplava. Također, mikroskopska analiza je pokazivala da je debeo sloj čiste gline ovdje nagomilan potopom dovoljno velikim da uništi staru sumersku civilizaciju. Ep o Gilgamešu i priča o Nuhu su se tako spojili u zajedničkom izvoru u bunaru iskopanom u Mezopotamskoj pustinji.

Također je Max Mallowan ovako prenosio razmišljanja Leonarda Woolleya, koji je vodio iskopavanje:

Woolley je, navodeći da tako velika masa gline nastala u jednom jedinom vremenskom razdoblju može biti samo posljedica veoma velike katastrofe poplave, poplavni sloj koji razdvaja sumerski Ur i grad koji je osnovao narod iz Al-Ubaida što je koristio oslikano posuđe opisao kao ostatke legendarnog Potopa.

Ovi podaci su pokazivali da je jedno od mjesta koja je Potop zahvatio bio grad Ur. I njemački arheolog Werner Keller je značaj spomenutog iskopavanja ovako izrazio: “To što su se u arheološkim iskopavanjima izvršenim u Mezopotamiji ispod glinovitog sloja pojavili ostaci grada dokazalo je da je ovdje bila poplava.”