U Kur'anu nema gramatičkih grešaka

Pripremio sam odgovor na tekst pod naslovom “Gramatičke greške u Kur'anu”, koji su iznijele strane antiislamske stranice poput Answring İslam, a dijele ga i turski ateisti -iako većina njih ni sama nema saznanja o tome jesu li ove tvrdnje tačne ili nisu-. Ranije nisam vidio nijednu stranicu ili autora koji je odgovorio. Uglavnom su iznošeni prigovori u obliku “Razlike u arapskim dijalektima”, ali niko nije dao detaljno objašnjenje. Iako je dugo, pokušao sam objasniti koliko je moguće tako da svako razumije. Ugodno čitanje iz poštovanja prema trudu bit će mi drago ako podijelite.

1. Tvrdnja o grešci: i’rab greška riječi “Sabii’ler” koja se spominje u 69. ajetu sure maida.

U arapskom riječi dobijaju i’rab prema svom položaju. Na primjer, imenice u množini, ako dođu kao subjekt, postaju “merfu”. Završavaju se kao “u’ne” [ون ]. Ali ako u rečenici dođu kao objekat, postaju “mensup”. Završavaju se kao “i’ne”[ين]. Međutim, stanja mensup i merfu nisu ograničena na ovo. Ako ispred riječi dođu “nasb partikule” poput “inne, enne” [أن إن], subjekti se opet pišu kao “i’ne” [ين]. Pošto 69. ajet sure Maida, koji je naša tema, počinje nasb partikulom “inne” [إن], riječ “sabiiUNE=الصَّابِئِينَ” u ajetu, koja znači “Sabii’ler”, trebala je, budući da je ism od inne, biti “sabi’İNE=صابئين”. Tako je u istom i’rabu u Bakara 62 i Hadždž 17. Ajetu došlo kao “Sabi’İNE=صابئين”.

Što se tiče odgovora: ranije sam rekao “Jedini razlog zbog kojeg ateisti misle da su našli grešku u Kur'anu je neznanje”. I ova tvrdnja to potvrđuje. Jer, kao što ću uskoro objasniti, neko ko poznaje druge osobine jezika ne bi iznio ovakvu tvrdnju i rekao “našli smo grešku!”.

U arapskom postoji osobina koju nazivamo “takdim ve tehir”, to jest “stavljanje naprijed i odgađanje”. Na primjer, kad gradimo rečenicu na turskom, umjesto da kažemo “Ja sam otišao u Istanbul”, možemo rečenicu izreći malo naglašenije govoreći “U Istanbul sam otišao ja!”. Jedino što činimo jeste da mijenjamo mjesto subjekta, predikata i objekta. Isto tako se i u arapskom zamjenom mjesta subjekta i objekta rečenici može dati snažno značenje. Najljepši primjer za to je sljedeći izraz iz 13. Ajeta sure Tegabun: “ve ale Allahi fe-l yetevekkelil müminun= وَعَلَى اللّٰهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُؤْمِنُونَ” Inače bi ovaj izraz trebao biti u obliku: “fe-l yetevekkelil müminune ale Allahi= فليتوكل المؤمنون على الله” [slijedeći pravilo fiil + fail+ meful]. Međutim, zamjenom mjesta objekta, subjekta i predikata ajetu je dato značenje “neka se vjernici SAMO na Allaha oslone”. Da je napisano kako sam rekao, značilo bi “neka se vjernici na Allaha oslone”.

Pošto smo razumjeli ovo pravilo, vratimo se 69. ajetu sure maida: I u ovom ajetu postoji “takdim ve tehir”. Prema mnogim učenjacima jezika ajet je ovakav: “إن الذين آمنوا والذين هادوا من آمن باللّه واليوم الآخر وعمل صالحا فلا خوف عليهم ولا هم يحزنون والصابئون والنصارى كذلك Zaista, oni koji su povjerovali i Jevreji.. [od njih] ko je povjerovao u Allaha i u Sudnji dan i svjesno činio popravljajuća djela, njima više nema straha i oni ne tuguju. I Sabejci i kršćani su poput toga”

Riječ “Sabii’ler” je u položaju subjekta i neovisna je od inne. Primjenom takdima stavljena je naprijed, pa je zato kao merfu napisana u obliku “Sabi’une=الصَّابِؤُونَ”. Ovo što govorim nisam ti sam izmislio, prema mnogim učenjacima jezika poput “sibeveyh, zeccac, zamahşeri, el Halil” takdir ajeta je ovakav.

Prema drugom objašnjenju, “inne=ان” u ovom Ajetu nije nasb partikula, već je upotrijebljeno u značenju “da”. Na primjer, jedan pjesnik je rekao ovo: ويقلن شيب قد علاك وقد كبرت فقلت إنه] “[žene] ‘glava ti je osijedila i ostario si’ kažu. [a ja] da (İNNEh=انه) rekoh.]” Ovdje je “inne=إن” u značenju “da” upotrijebljeno. (kurtubi)

2. Tvrdnja o grešci: U 162. ajetu sure Nisa, dok sve imenice dolaze kao subjekt [müpteda] u merfu, to jest u obliku “u’ne=ون”, imenica “mukimİ’NE=مقيمين”, koja znači “oni koji obavljaju [namaz]”, došla je kao mensup.

Opet tvrdnja o grešci koja proizlazi iz neznanja. U arapskom se imenica može učiniti mensup u značenju “Posebno….na ove mislim”. Sibeveyh je, navodeći primjere iz nekoliko tekstova, rekao da ajet znači “posebno oni koji obavljaju namaz”. Jedan od tih tekstova je ovaj: وكل قوم أطاعوا أمر سيدهم إلا نميرا أطاعت أمر غاويها الظاعنين ولما يظعنوا أحدا والقائلون لمن دار نخليها Svaki se narod pokorio naredbi svojih gospodara osim numeyri. Oni su se pokorili naredbi svojih najobjesnijih. posebno mislim na one putnike koji nikoga ne puštaju na put Ver Mi ćemo na ovoj litici kome ostaviti i otići, koji govore” (prijevod i citat: kurtubi) Na primjer, ovdje je riječ “ez zaınİN=الظاعنين” došla kao mensup. Inače je trebala doći kao merfu. Ali došla je kao mensup u značenju “posebno, na ove mislim”. Prema tome, i u dotičnom ajetu došla je kao mensup u značenju “posebno mislim na one koji obavljaju namaz”. (zamahşeri)

3. Tvrdnja o grešci: U 63. ajetu sure Taha izraz “in hezeni=إن هذان” trebao je, zbog ublaženog “in”, koje je nasb partikula, biti mensup u obliku “in hezeyni=هذين”.

Odgovor: Ne mora, i ovakva upotreba postoji u arapskom. Na primjer, kaže se “in zeydun lemuntalikun=إن زيد لمنطلق” [Zejd će sigurno doći]. (Zamahşeri: keşşaf) i u ovom izrazu postoji “in”, došlo je s tekid lamom kao u dotičnom Ajetu, ali umjesto da imenica “zeyd” dođe kao mensup u obliku “zeyden”, došla je u obliku “zeydun”. Prema tome, ni u ovom ajetu nema gramatičkog problema.

4. Tvrdnja o grešci: Izrazi u 177. ajetu sure Bakara “Prava dobrota, u Allaha… Povjerovao, dao imetak koji voli… Obavio namaz…Nikoga… dobrota je [onih] koji ispunjavaju obećanje kad ga daju i onih koji su strpljivi…” trebali su zapravo biti u općem sadašnjem vremenu u obliku “onaj koji vjeruje, daje, obavlja”, a ne “povjerovao, dao, obavio”. Osim toga, izraz “strpljivi”, iako je trebao biti u obliku “sabirune=الصابرون”, napisan je u obliku “sabirine=صابرين”.

Prva tvrdnja je neosnovana. Jer se u ovom ajetu koristi glagol prošlog vremena zato što se kao primjer navodi dobrota osobe koja je povjerovala, dala imetak koji voli, obavila namaz i tako dokazala svoju iskrenost. Ne postoji nikakav dokaz da se nužno mora koristiti glagol općeg sadašnjeg vremena. Uostalom, u Kur'anu se općenito glagol prošlog vremena koristi tako što se umjesto “O vi koji vjerujete!” kaže “O vi koji ste povjerovali!”. Osim toga, postoje mnogi ajeti u kojima se glagol prošlog vremena koristi umjesto općeg sadašnjeg i budućeg vremena. Na primjer, 27. ajet sure Fatir “Zar nisi vidio da je Allah s neba spustio vodu? Zatim smo njome izveli plodove raznih boja”; upotrijebljene riječi trebale su prema ovoj logici biti korištene u općem sadašnjem vremenu u obliku “da spušta…izvodimo”. Ali struktura jezika pokazuje da se, prema mjestu, glagol prošlog vremena koristi umjesto budućeg. Osim toga, čak su i događaji koji će se desiti na Sudnjem danu u mnogim ajetima opisani glagolom prošlog vremena u obliku “Allah je tako rekao… Knjiga je postavljena, otjerani su u džehennem i u džennet”. Možete provjeriti: (39:68; 75:8,9; 25:30; 7:44-48; 6:128; 20:125,126; 23:112-114) Razmislimo logički: Da je ovakva upotreba jezika “greška”, tadašnji Arapi bi se usprotivili rekavši “postoji greška”. Ali suprotno grešci, pošto je njihova vlastita upotreba jezika bila takva, niko se na to nije spoticao, čak se ni učenjaci jezika nisu spoticali na ovo.

Što se tiče druge tvrdnje, riječ “sabirine=صابرين” u Ajetu došla je kao mensup u značenju “Posebno mislim na one koji su strpljivi”. Na to je odgovoreno u 2. Tvrdnji.

5. Tvrdnja o grešci: U izrazu “…Allah je Adema stvorio od zemlje, zatim je rekao ‘budi’ i on bi” u 59. ajetu sure Alimran, izraz “bi” glagol općeg sadašnjeg vremena zapravo je trebao biti glagolom prošlog vremena “kane=كان”. Ali napisano je glagolom općeg sadašnjeg vremena “yekunu=يكون”. Kao da ajetu daje značenje poput “rekao je ‘budi’, i on odmah biva”. U 4. tvrdnji dao sam primjere da se glagol prošlog vremena koristi umjesto budućeg. Isto tako se i priča o prošlom vremenu može ispričati glagolom budućeg vremena.

Na primjer, u 102. ajetu sure Bakara spominje se izraz “...me tetlu-ş seyatinu=ما تتلو الشياطين”. “tetlu=تتلو” je glagol općeg sadašnjeg vremena. Inače je trebalo u obliku “me TELETi-ş şeyatinu=ما تلت الشياطين”, pisanjem “telet=تلت”, koristiti glagol prošlog vremena. Ali pošto je to priča o prošlom vremenu, korišteno je opće sadašnje vrijeme. Rečenici daje svojevrsno značenje “onome što šejtani čitaju.”. I dotičnom ajetu daje svojevrsno značenje “Allah ga je bio stvorio od zemlje, zatim mu je bio rekao ‘budi’, i on je odmah bio”. Da je ovaj ajet, pošto je priča o prošlom vremenu, ispričan glagolom općeg sadašnjeg vremena rekli su mnogi poput učenjaka jezika zamahşeri, Nehhas.

Prema tome, ni u ovom ajetu nema greške, u tvrdnji postoji zabluda koja proizlazi iz neznanja.

6. Tvrdnja o grešci: To je izraz “eserru-n necve ellezine zalemu=وَأَسَرُّوا النَّجْوَى الَّذِينَ ظَلَمُوا” iz 3. ajeta sure Enbija. Pošto je to glagolska rečenica, kad se spomene fail “ellezine zalemu =الذين ظلمو”, glagol je trebao biti u jednini. To jest, izraz je trebao biti u obliku “eserra-n necve… =أسر النجوى…”.

Da bi se odgovor na ovu tvrdnju o grešci (!) bolje razumio, prvo navedimo primjer za tvrdnju o grešci. Na primjer, ako gradimo glagolsku rečenicu u značenju “učenici su izašli [iz razreda]”, kažemo “harece-t tullebu=خرج الطلاب”. Glagol ne izgovaramo u obliku “izašli su”, nego u jednini u obliku “izašao je”. Jer je riječ “tullebu=الطلاب”, koja je fail rečenice, Spomenuta. Ali da u rečenici nismo Spomenuli fail, rekli bismo “izašli su” u obliku “haracu=خرجو”, a “و” na kraju bi zamijenilo fail.

Prijatelj koji je iznio tvrdnju pomislio je da je izraz “ellezine zalemu =الذين ظلمو” iz nastavka ajeta fail, a ovaj izraz nije fail, nego bedel. Na primjer, u značenju “oni u kući, to jest sinovi Abdullahovi, otišli su” kaže se “inne-lleziyne fi-d dari intaliku benu Abdullah =إن الذين في الدار انطلقوا بنو عبداللّه”. Ovdje je glagol “intaliku=انطلقوا” u množini, a izraz “benu Abdullah=بنو عبد الله” spomenut u nastavku je bedel. Rečenici je dao značenje “oni u kući, TO JEST sinovi Abdullahovi”. (kurtubi) zato je izraz “ellezine zalemu=الذين ظلمو” u dotičnom Ajetu bedel. Na kraju, opet nema gramatičke greške.

7. Tvrdnja o grešci: To je izraz “hezeni hasmeni ihtesamu fi rabbihim=هَذَانِ خَصْمَانِ اخْتَصَمُوا فِي رَبِّهِمْ” iz 19. ajeta sure Hadždž. Izrazi “hezeni hasmeni=هَذَانِ خَصْمَانِ” ovdje su tesniye, to jest dvojina. Znači “Ovo dvoje su dvije tužene strane”. Međutim, izraz “ihtesamu =اختصمو” koji slijedi nije tesniye, nego cemi, to jest množina. Inače je u tesniye, to jest dvojini, trebalo reći “ihtesama=اختصما”.

Odgovor: Izraz “hezeni hasmeni =هَذَانِ خَصْمَانِ” je prema lafzu, a izraz “ihtesamu=اختصمو” je prema značenju. Jer kad se kaže “Ova dva tužioca”, misli se na značenje “Ova dva tužioca [grupe]”. Tesniye je došao prema lafzu. Izraz “sporili su se” u množini došao je prema značenju. Slična upotreba postoji i u 16. ajetu sure Muhammed. “minhum men yestemiu ileyke=منهم من يستمع إليك”, to jest u izrazu “Među njima ima onih koji su ti poklonili uho.”, pošto je spomenuto “onih” [من] lafzom u jednini, a po značenju u množini, u nastavku ajeta rečeno je “hatte ize haracu=حتى إذا خرجو”, to jest “Konačno, kad IZAĐU”. A izraz “izađu” ovdje je u množini. Jer je upotrijebljena množina prema značenju. (zamahşeri) prema tome, ni u ovome nema gramatičke greške.

8. Tvrdnja o grešci: U izrazu “vein taifeteyni min-el müminine ikteatulu, fe eslihu beynehume= وَإِن طَائِفَتَانِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ اقْتَتَلُوا فَأَصْلِحُوا بَيْنَهما” iz 9. ajeta sure Hudžurat, izrazi “dvije grupe” i “između njih dvije” su tesniye, to jest dvojina, ali izraz “zaratile (se)” je u množini. Inače je trebalo biti u obliku “ikteatela=اقتتلا”.

Odgovor: Odgovor na ovo je već dat u prethodnoj tvrdnji. Izrazi “dvije grupe” i “između njih dvije” su tesniye prema lafzu; izraz “zaratile” je u množini prema značenju.

9. Tvrdnja o grešci: U izrazu “rabbi levla ehharteniy ile ecelin garibin fe essaddeka ve EKUN minessalihin=رَبِّ لَوْلَا أَخَّرْتَنِي إِلَى أَجَلٍ قَرِيبٍ فَأَصَّدَّقَ وَأَكُن مِّنَ الصَّالِحِينَ” iz 10. ajeta sure Munafikun izraz “ekun=أكن” trebao je, pošto je vezan za prethodno “fe=ف”, biti u obliku “ekune=اكون”. Jer je glagol “fe essaddeka =فاصدق”, koji je u kontekstu, mensup sa “fe=ف”, koje je odgovor na pitanje. Prema tome, trebalo je pisati “ekune=اكون”.

Odgovor: Glagol “ekun=أكن” napravio je atıf na mahal glagola “essaddeka=أصدق”. A njegov mahal je, pošto je to rečenica odgovora, završen u obliku “ekun=أكن”. Inače je rečenica u takdiru “…essaddek ve ekun=أصدق واكن”. “fe=ف” harf, koji dolazi kao odgovor na pitanje, “saddek” glagol je stavio u nasb, a glagol “ekun=أكن” je postao atıf na njegov mahal. Prema tome, to je gramatički ispravan ajet.

10. Tvrdnja o grešci: Izraz “vessemai ve MA benahe=وَالسَّمَاء وَمَا بَنَاهَا” u 5. ajetu sure Šems inače je trebao biti u obliku “…ve MEN benahe=ومن بناها”. Jer mu je značenje “kunem se nebom i Onim koji ga je napravio”. Pošto je onaj koji je napravio Allah, trebalo je doći “men=من”, koje se koristi za svjesna bića, ali je došlo “ma=ما”.

Odgovor: “ma=ما” ovdje je u mastar svrsi, to jest značenje ajeta nije “Onim koji ga je napravio”, nego “Njegovom gradnjom”. (zad’ul mesir) čak i ako ga prihvatimo kao ismi mevsul, opet nema problema. Jer se “ma=ما”, kao što se “bi=ب”, to jest harf “sa”, i u kur'anu i u drugim tekstovima, može upotrijebiti naizmjenično u značenju “fi=في”, to jest “u”, može upotrijebiti i umjesto “men=من”. Tako je kur'an, ne samo u ovom ajetu, nego i u drugim ajetima upotrijebio “ma=ما” za Allaha.

11. Tvrdnja o grešci: 11. ajet sure Fussilet “okrenuo se nebu koje je bilo u obliku dima. Njemu i Zemlji…rekao je. Njih dvoje rekoše ‘došli smo dobrovoljno’”

U ovom ajetu izraz “rekoše”, to jest “kaleta=قلتا”, ispravno je došao kao tesniye. Međutim, izraz “tai’ıyn=طائعين” koji slijedi došao je u množini i muškom rodu. A “nebo i Zemlja” nisu imenice muškog, nego ženskog roda. Pošto ih je po broju dvoje, trebalo je pisati “tai’ıteyni=طاعئتين”.

Odgovor: Riječ “sema=سماء”, koja znači “nebo”, iako je u jednini, može se upotrijebiti i umjesto množine. (müfredat: سما, u kuranu postoji primjer) to jest ajet može značiti “okrenuo se NEBESIMA koja su bila u obliku dima”. Po značenju je u množini; po lafzu je došlo u jednini. Izraz “njih dvoje rekoše” došao je lafzom kao tesniye. Izraz “došli smo dobrovoljno” došao je po značenju u množini. A to što je upotrijebljen u muškom obliku proizlazi iz toga što su postavljeni u položaj svjesnih bića. Jer prema pravilu “svaka nesvjesna množina ima status jedne ženske”, nebo i Zemlja opisani u Ajetu nije trebalo predstaviti kao svjesne. Ali pošto su prihvaćeni kao svjesni, došli su u muškom obliku. (zamahşeri)

12. Tvrdnja o grešci: 56. ajet sure Araf “…Zaista, Allahova Milost je blizu dobrima.” Riječ “blizu je”, to jest “karibun=قريب”, ovdje je muškog roda. Ali riječ “rahmet-allahi=رحمة الله” je ženskog roda. Inače je, prema podudarnosti u rodu između subjekta i predikata, trebala biti ženskog roda u obliku “karibetun=قريبة”. Jer je riječ “rahmet=رحمة” ženskog roda.

Odgovor: Riječ “Rahmet=رحمة” nije pravog ženskog roda. To jest, ima muško značenje u obliku “rahm=رحم”. Pošto nije pravi, njen haber je došao u muškom rodu. (Zamahşeri:keşşaf) na primjer, riječ “nisvetun=نسوة” znači “žene”. Ali pošto njen ženski rod nije pravi, u 30. Ajetu sure Jusuf upotrijebljen je glagol muškog roda “ka’le=قال”.

Prema drugoj mogućnosti, ova riječ je došla u muškom rodu jer je upotrijebljena u značenju udaljenosti. (Ferrâ)

13. Tvrdnja o grešci: 160. ajet sure Araf “podijelili smo ih na dvanaest plemena” Riječ “pleme” u izrazu “dvanaest plemena” u ovom Ajetu došla je u množini u obliku “esbaten=اسباطا”. A kod brojeva iznad 10 madud dolazi u jednini, pa je zato trebalo pisati u jednini u obliku “sebten=سبطا”.

Odgovor: Riječ “esbaten=اسباطا” nije madud, nego je bedel ili u svrsi temyiza. (Beydavi) rečeno je svojevrsno “Podijelili smo ih, to jest rodove, na dvanaest”.

Osim toga, iako je poznato da je prije nego što je Kur'an postao knjiga bilo tekstova na arapskom, oni ne prelaze dalje od jednostavnih zidnih natpisa i nekih trgovačkih priznanica i KUR'AN JE PRVA KNJIGA NAPISANA NA ARAPSKOM. U tom kontekstu, jedino pisano djelo, jedini izvor za pravila arapskog pravopisa i gramatike je Kur'an. To jest, Kur'an je izvor koji usmjerava arapski jezik.

Na kraju, u Kur'anu nema nikakve gramatičke greške.