Odgovori na tvrdnju “U ajetima o šefaatu postoji proturječje”

Tradicionalna škola, koja je uzrok ovih misli nekih ateističkih osoba koje tvrde da u ajetima o šefaatu postoji proturječje, iskrivili su ajete o šefaatu po značenju. Knjigu koju kao tekst nisu mogli iskriviti predajama, a neki i upravo zbog svojih zlonamjernih misli, izvršili su iskrivljavanja značenja na ajetima.

Ovaj naš tekst je o ajetima koji šefaat vezuju za dozvolu i izuzetak i bit će o tome kako su ovi ajeti u nekim mealima izokrenuti pa su postali povod za pogrešno razumijevanje, te kako zaista treba razumjeti ajete o šefaatu s dozvolom i izuzetkom.

Prije svega, da bi se tema još bolje razumjela, dat ćemo kratku tehničku informaciju. Ukratko ćemo objasniti partikulu “İLLA” koja se koristi u ajetima o šefaatu s izuzetkom. Koja je uloga partikule “İLLA” i u kakvim se slučajevima koristi? Ova partikula je složena” riječ. Ova partikula, nastala spajanjem riječi “ İN” i “L”, s vremenom se, kao rezultat sljubljivanja harfa “N” s “L”, pretvorila u “İLL”.“İN”, je ono što je u turskom “ako, ukoliko,” -LÂ- je pak partikula negacije i znači “NIJE, NEMA, NE”! Prema tome, “İLL”, koja je spoj ove dvije riječi, znači “ako nije, naprotiv, u suprotnom”. Kasnije se ova partikula pretvorila u partikulu izuzetka i postala osnovni element gramatike arapskog jezika!

Nesumnjivo, u arapskom postoje i druge partikule izuzetka, na primjer “gayri, maada, siva”, ali naša tema će se usredotočiti na “İLLA”. Ova partikula ograničava značenje rečenice i rečenicu prije sebe, bilo potvrđujući je ili negirajući je, čini konačnom, a rečenicu poslije sebe odvaja od prethodne i, da tako kažemo, kida vezu s prethodnom rečenicom.

Pogledajmo prijevod s partikulom izuzetka “İLLA” u suri El-Asr: “Tako mi Asra, ljudi su u gubitku ALI izuzev onih koji vjeruju i čine dobra djela i savjetuju istinu i strpljenje” Sada prevedimo dajući İLLA-i značenje “Ako nije, ili …ako jest, to je drugo”: “Tako mi Asra, AKO ne vjeruju, ne čine dobra djela i ne savjetuju istinu i strpljenje, ljudi su u gubitku” Pošto će “ako” ovdje davati izgled uslovne partikule, najbolji prijevod blizak ispravnom je: “Tako mi Asra, ljudi su u gubitku, Ako vjeruju, čine dobra djela, savjetuju istinu i strpljenje, e, TO JE DRUGO”

Sada, u svjetlu ovih objašnjenja, pogledajmo primjer koji u nekim ajetima o šefaatu izaziva zbunjenost, tačnije koji je pri prenošenju u turski meal problematično preveden:

Allah kaže da čak ni meleki, ako bi i htjeli, ne mogu postići šefaat, a da uslov da ga postignu zavisi samo od Allahove dozvole. Iako ovdje naglašava da meleki nemaju pravo na šefaat, nažalost su kroz cijelu historiju islama neki tipovi rekli “Dakle, Allah će dozvoliti, kad ovako govori s izuzetkom”.

Tema šefaata ni u jednom ajetu Kur'ana nije u obliku koji važi u tradicionalnom vjerovanju u šefaat; “da griješni muslimani posredstvom neke druge osobe traže od Allaha oprost svojih grijeha”. Naprotiv, iako je naglasak na tome da je ovo vjerovanje mušrika i na odbacivanju tog vjerovanja, tradicionalno vjerovanje u šefaat ga je prihvatilo i na tome je utemeljena posebna vjera. Tradicionalno vjerovanje, koje nije moglo izvršiti nikakvo razaranje na ajetima koji potpuno odbacuju šefaat, vidjevši ajete o dozvoli i izuzetku i rekavši “eto, postoje oni kojima je dozvoljeno, dakle oni će činiti šefaat”, svjesno ili nesvjesno (Bože sačuvaj) krenulo je putem čitanja Kur'ana kao proturječne knjige i logikom koja prekriva druge ajete. Sada ispitajmo ove ajete koji su pretrpjeli iskrivljavanje značenja;

Rečenica “ko je taj koji će učiniti šefaat bez Njegove dozvole?” u ovom ajetu je, čitanjem s unaprijed prihvaćenim stavom, pretrpjela iskrivljavanje značenja u obliku ” ako dozvoli, neki će učiniti šefaat”. Međutim, da je Kur'an čitan logikom ” šta Kur'an kaže o ovoj temi”, pravo značenje misli o šefaatu u Kur'anu bilo bi shvaćeno, i da se odbacivanjem onog vjerovanja koje su mušrici pripisivali svojim lažnim božanstvima koja su obožavali mimo Allaha, i da su šefaatdžije koje su ti mušrici uzeli mimo Allaha stvoreni, treba razumjeti iz rečenice značenja ” On zna šta su činili i šta će činiti,”, podsjeća se da pravo na šefaat ne može pripadati nikome drugom osim Allahu koji zna sve o onima koje je stvorio. Što se tiče dozvole u 3. ajetu sure Junus, treba je razumjeti na isti način kao i 255. ajet sure El-Bekara.

Ovaj ajet je jedan od ajeta koji su pretrpjeli iskrivljavanje značenja i mealom i čitanjem otrgnutim od konteksta. Iskrivljavanje značenja čitanjem otrgnutim od konteksta rezultat je čitanja ovog ajeta metodom čupanja međutim, ako se čita u tematskoj cjelini od 77. ajeta, u 72. ajetu sure Merjem objavljeno je ko je uzeo zavjet i da tim poricateljima takav zavjet nije dat, da su oni kojima je zavjet dat bogobojazni i da je i njih Allah spasio. Kada pogledamo kontekst ajeta, odbacuje se vjerovanje da će poricatelj na ahiretu dobiti šefaat imetkom i djecom, a objavljuje se da će oni koji će posjedovati šefaat uzeti zavjet šefaata samo kao nagradu za vjerovanje i dobra djela, da ostalima takvo obećanje nije dato, nego da će naprotiv biti kažnjeni džehennemom. Ako se obrati pažnja, o nekakvom pravu na šefaat ikoga osim Allaha nema ni govora.

109. ajet sure Ta-Ha jedan je od ajeta koji su izvrnuti u mealu. U mnogim mealima, kao odraz pogrešnog vjerovanja u šefaat, u skladu s vjerovanjem da šefaat čini neko drugi osim Allaha, dat je meal “Tog dana neće koristiti šefaat nikog drugog osim onoga kome Rahman dozvoli i čijim je govorom zadovoljan.” Pogrešno je to što je riječ prevedena u obliku ” drugog”, a ispravan prijevod treba da bude u obliku ” drugom”.

U ovim ajetima sure El-Enbija odbacuje se pogrešno vjerovanje mušrika o melekima i objavljuje se da je njihovo mjesto kod Allaha samo to što su počašćeni robovi. Kada pogledamo kome će činiti šefaat, objavljuje se da to nije “nikome drugom osim onome ko je postigao Allahovo zadovoljstvo”. Sada onima koji brane pogrešno vjerovanje u šefaat postavljamo ovo pitanje, može li onome ko je postigao Allahovo zadovoljstvo biti potrebna pomoć od nekog drugog? Odgovor je, naravno, ne,..

U ovom ajetu je, opet u skladu s pogrešnim vjerovanjem u šefaat, u mnogim mealima prevedeno u obliku “Kod Njega niko drugi osim onoga kome dozvoli ne može činiti šefaat. Najzad, kad se strah ukloni iz njihovih srca, rekli su: Šta je rekao vaš Gospodar? Rekli su: Istinu. I On je Aliyy, Kebir” i tako se pokušalo pripisati pravo na šefaat nekom drugom osim Allahu. Ako se obrati pažnja, naglašava se da je, nakon što se računi svedu, nagrade date kao “istina” i da, shodno ajetu “maliki yevmiddin”, ovlast tog dana pripada samo Njemu.

Kada ovaj i slične ajete razumijemo opet u okviru 44. ajeta sure Ez-Zumer, bit će shvaćena poruka Kur'ana o šefaatu.

Kao rezultat, da u Kur'anu, koji je knjiga bez proturječja, jedan dio ajeta kaže “Šefaat pripada samo Allahu”, a drugi dio ajeta, Bože sačuvaj, “Dozvola za šefaat bit će data i nekom drugom osim Allahu”; to nije moguće. Neka nas naš Gospodar učini dostojnim Svoga šefaata inšaAllah.