Je li Vjerovjesnik u Kurejzi naredio ubijanje 400/900 Jevreja?

Prema predaji, Benu Kurejza, jedno od jevrejskih plemena, stalo je na stranu Kurejševića i njihovih saveznika, koji su u cilju uništenja islama izveli neuspješan napad na Medinu. Ovaj najozbiljniji napad na islam završio je neuspjehom, a nakon toga je Vjerovjesnik stavio Benu Kurejzu pod opsadu. Kad su se Benu Kurejza, poput Benu Nadira, predali, za razliku od Benu Nadira, obratili su se za arbitražu Sa‘du b. Mu‘azu, pripadniku plemena Evs, jednog od svojih saveznika. Sa‘d je donio odluku da se odrasli muškarci ubiju, a da se žene i djeca uzmu kao robovi. Kao posljedica toga, na pijaci u Medini iskopani su rovovi, ljudi iz Kurejze dovođeni su u grupama i odrubljivane su im glave. Predaje o broju ubijenih kreću se od 400 do 900.

Kad se ova predaja ispita, vidi se da su pojedinosti predaje takve da daju povoda prigovorima. Prije svega, tvrdnja da je čak 600, 800 ili 900 pripadnika Benu Kurejze nemilosrdno masakrirano nije tačna. To je tvrdnja koja je iznesena kasnije i njen glavni izvor čine jevrejske predaje.

Najstariji izvor koji sadrži najdetaljnije podatke o ovoj temi jeste Sira Ibn Ishaka. Ovo je djelo također najobuhvatnije i najčešće citirano.

Međutim, umjesto ovih kasnih i nesigurnih izvora treba da stoji Kur'an, izvor istovremen s događajima i u potpunosti vjerodostojan. U 26. ajetu sure El-Ahzab ima vrlo kratko upućivanje na spomenuti događaj:

Kao što se u ajetu vidi, nema nikakvog podatka o broju ubijenih.

Ajet u Kur'anu govori o onima koji su stvarno učestvovali u ratu. Ovo je izjava u vezi s ratom. U ovoj izjavi predmet su ljudi koji su se borili. (Kao prirodna posljedica rata) neki od njih su ubijeni, a neki zarobljeni.

Čovjek ne može a da ne pomisli ovako: Da je u vezi s ovim događajem ubijeno 600 ili 900 ljudi, značaj tog slučaja bio bi vrlo velik. U Kur'anu su trebala postojati jasnija objašnjenja, pouke i lekcije koje treba naučiti u vezi s tim pitanjem. A ako su ubijeni samo krivi vođe (koji su se borili), ishod toga trebao je biti u Kur'anu uz kratko objašnjenje.

Posljednja riječ koju treba reći o izvorima; oni nisu ni vrijedni pažnje, niti su pouzdani. Utvrđivanja pripadaju jednom vrlo kasnom periodu. Zbog toga se razlozi za odbacivanje predaje mogu nabrojati ovako:

1- Kao što je gore navedeno, upućivanja u Kur'anu na spomenute predaje su vrlo kratka i nema nikakvog izraza u vezi s ubijanjem velikog broja ljudi. Kada je riječ o ratu, upućivanje je usmjereno na one koji se stvarno bore. Kur'an je jedini izvor koji će historičari prihvatiti bez ikakve sumnje. On je tekst istovremen s tim događajem i, iz mnogih uvjerljivih razloga, najvjerodostojnija verzija događaja koju imamo.

2- Prema islamskim propisima, kažnjavaju se samo osobe odgovorne za izdaju.

”Osim onih mušrika s kojima ste potpisali sporazum, a koji nisu ništa umanjili (od sporazuma) i nikome nisu pomagali protiv vas; njihov sporazum, dakle, ispunite do isteka njegovog roka. Allah zaista voli one koji su muttaki.” (Sura Et-Tevba,4) Kao što se iz ajeta razumije, izdvojeni su oni koji se pridržavaju sporazuma ili koji se nisu udružili s onima na svojoj strani i pomagali im protiv muslimana.

3- Ubijanje ovako velikog broja ljudi potpuno je suprotno islamskom shvatanju pravde i temeljnom načelu koje dolazi u Kur'anu: “Nijedan grješnik ne preuzima odgovornost za tuđi grijeh” (Sura Fatir, 18).
U islamu ”Allah vas ne odvraća od toga da činite dobro onima koji se s vama ne bore zbog vjere i koji vas iz vaših domova ne progone i da se prema njima pravedno odnosite. Jer Allah voli one koji čine pravdu.” [Sura El-Mumtehina, 8] kaže. U Kur'anu je temeljno da se prema onima koji se ne bore s muslimanima i ne progone ih iz njihovih domova postupa dobrotom i pravdom.

4- Ova je predaja također suprotna propisima Kur'ana o ratnim zarobljenicima. Prema kur'anskom propisu, zarobljenici moraju biti ili odmah oslobođeni ili pušteni uz otkup.

5- Ako su stotine ljudi ubijene na pijaci i ako su za to iskopani rovovi, vrlo je zanimljivo to što nema nikakvog traga o tome, što nema nikakve reference ili zapisa koji upućuje na spomenuto mjesto.

6- U predaji o Kurejzi prenosi se da su ubijene neke osobe opisane kao ljudi koji su aktivno vodili neprijateljstvo. Razuman je ishod da su oni kažnjeni jer su bili uzrok izdaje. Iz ovoga se ne može izvesti zaključak da je kažnjeno cijelo pleme. Jer, kao što smo i gore naveli, to bi bilo stanje suprotno propisu ajeta.

Allah kaže: ”Onima protiv kojih je rat pokrenut, zato što im je učinjena nepravda, data je dozvola (vjernicima, da se bore)…” (Sura El-Hadždž, 39). U jednom drugom ajetu Allah; ”Borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore s vama, (ali) ne pretjerujte. Allah sigurno ne voli one koji pretjeruju.” (Sura El-Bekara, 190) kaže. Kao što se iz oba ajeta razumije, rat je ispravan samo kada postoji napad koji ugrožava sigurnost imetka i života. Međutim, nema dozvole za pretjerivanje.

7- Kao što su potomci Kurejze željeli uzvisiti svoje pretke, na isti su način postupili i potomci Medinjana povezanih s događajem. Činjenica je da su kasnije generacije izmislile mnoge priče u cilju uzvisivanja svojih predaka ili pranja onih koji su u početku bili protiv islama, a većinu tih predaja prenio je Ibn Ishak.

8- Teško je prihvatiti i druge pojedinosti. Kako je moguće da su stotine ljudi bile zatočene u jednoj jedinoj kući koja je pripadala jednoj ženi iz Benu Nedždžara.

Izvori predaje su veoma sumnjivi, a pojedinosti vijesti potpuno su suprotne duhu islama i ajetima u Kur'anu. Nedostaju pouzdani izvori, a posredni dokazi ne podržavaju predaje. To znači da je predaja više od toga da bude sumnjiva.

U islamu je, osim u slučaju kisasa i rata, oduzimanje nevinog života izjednačeno s ubijanjem svih ljudi. Rečeno je i da je biti uzrok oživljavanja jednog života kao oživljavanje svih ljudi. Kad se na pitanje Kurejze pogleda u svjetlu kur'anskih propisa, lako se može razumjeti da je to pripovijedanje suprotno istini.