Zar se u Kur'anu ne govori o ljubavi?

Kur'an je Istinita Knjiga koju je Allah objavio da ljude dovede do lijepog ahlaka. Ovaj ahlak je izgrađen na temeljima koji za osnovu imaju ljubav, milost, toleranciju i najljepšu riječ. Riječ ”islam” izvedena je iz arapske riječi ”mir”. Allah je islam poslao da bi ljudi živjeli životom utemeljenim na ljubavi i miru.
O vi koji vjerujete, svi zajedno uđite u “mir i sigurnost (u Silm, u islam) i ne slijedite šejtanove korake. Jer on vam je očiti neprijatelj. (Sura El-Bekara, 208)
Allah je ljude ostavio slobodnim u pogledu njihovih uvjerenja. ”U vjeri nema prisile (i pritiska).” (Sura El-Bekara, 256) Ko hoće, vjeruje u šta hoće. Dužnost muslimana je blagom i lijepom riječju ljudima ”naređivati dobro i odvraćati od zla”. Allah čak i za nekoga tako obijesnog kao što je faraon kaže: “Govorite mu blagom riječju, možda će primiti savjet i razmisliti ili će mu nutrina zadrhtati i uplašiti se.” (Sura Ta-Ha, 44) U Kur'anu se uvijek savjetuje da se bude blage naravi, da se čuva od grubosti i tvrdoće srca i da se čini dobro.
”Zbog milosti od Allaha si prema njima postupao blago. Da si bio grub, tvrda srca, oni bi se razišli iz tvoje okoline…” (Sura Ali Imran, 159) Blag i tolerantan stil ujedinjuje; a biti grub i tvrda srca je način ponašanja koji narušava jedinstvo.
Ljubav prema sljedbenicima Knjige
Muslimani se prema sljedbenicima Muse i Ise, koji su u Kur'anu definisani kao ‘sljedbenici Knjige’, ophode s dubokom ljubavlju, milošću i pravdom. “Allah vas ne odvraća od toga da činite dobro onima koji se s vama ne bore zbog vjere i koji vas nisu protjerali iz vaših domova i da se prema njima pravedno ophodite. Jer Allah voli one koji čine pravdu.” (Sura El-Mumtehine, 8) Kao što se razumije i iz ovog ajeta, prema onima koji nisu u negativnoj borbi s muslimanima u pogledu vjere ophodi se dobrotom i pravdom. U drugom ajetu Allah kaže: ”Od njih ćeš kao najbliže po ljubavi prema onima koji vjeruju naći one koji kažu: “Mi smo kršćani”.” (Sura El-Maide, 82)
Ljubav među supružnicima
Allah govori o tome da su supružnici u džennetu jedni drugima strasno privrženi ljubavlju. ”Svojim supružnicima strasno privržene ljubavlju (i) uvijek vršnjakinje…” (Sura El-Vakia, 37) Vjernici koji nastoje živjeti džennetski ahlak na ovom svijetu i za svoje supružnike na ovom svijetu vezani su osjećanjima ljubavi i milosti.
”I to što vam je od vas samih stvorio supružnike da biste ‘kod njih našli smiraj i spokoj’ i što je među vama učinio ljubav i milost, spada u Njegove ajete… ” (Sura Er-Rum, 21) Prava ljubav postiže se življenjem kur'anskog ahlaka. Milost je dio ljubavi. Čovjek je milostiv prema onome koga voli, a gaji ljubav prema onome prema kome je milostiv.
Osjetljivost vjerovjesnika i onih koji vjeruju u ljubavi
Milost poslanika Muhammeda, njegova ljubav i privrženost prema vjernicima za muslimane predstavljaju vrlo lijep primjer. Allah u Kur'anu ovako govori o ovom uzvišenom ahlaku poslanika Muhammeda:
Kunem se, došao vam je iz vaše sredine poslanik kojem teško pada što ste zapali u teškoću, koji je vrlo privržen vama, a prema vjernicima samilostan i milostiv. (Sura Et-Tevba, 128)
Za poslanika Jahju u Kur'anu Allah kaže: ”Od Nas (smo mu dali) i osjetljivost ljubavi i čistotu. On je bio čovjek velikog takvaluka.” (Sura Merjem, 13) Osjetljivost ljubavi i čistota su znak vjernika.

”A onima koji vjeruju i čine dobra djela, Rahman (Allah) će učiniti ljubav.” (Sura Merjem, 96) Kao što se razumije iz ajeta, Allah stvara ljubav u onima koji vjeruju.
Lijepa riječ, dobrota, strpljenje i milost povod su ljubavi
Onaj ko namjerava lijepi ahlak islama dostaviti svim ljudima mora taj ahlak nositi na sebi. Jer najljepše dostavljanje je biti primjer. ”Dobro i zlo nisu jednaki. Ti (zlo) otkloni na način koji je najljepši; tada ćeš (vidjeti da) onaj između koga i tebe postoji neprijateljstvo kao da je postao (tvoj) topao prijatelj.” (Sura Fussilet, 34) Kao što se razumije i iz ajeta, otkloniti zlo na najljepši način i uzeti dobrotu za osnovu povod je za ishod koji će stvoriti ljubav između tebe i osobe koja ti je neprijatelj.
Allah kaže: ”Reci Mojim robovima neka govore ono što je najljepše u riječi. Jer šejtan ih razdvaja i kvari odnose među njima.” (Sura El-Isra, 53) U ajetu se ne naređuje samo da se govori lijepa riječ. Kaže se: govorite najljepšu. I ovo je ibadet kao i namaz. I vjernici su, ne praveći razliku među ljudima, odgovorni da ateisti, budisti, sljedbeniku Knjige, bogatom, siromašnom… govore najljepšu riječ. Ovo će biti povod jačanju veza ljubavi najprije među pojedincima, a zatim među društvima.
Zar nisi vidio kakav je primjer Allah naveo: lijepa riječ je kao lijepo drvo čiji je korijen čvrst, a grana mu je na nebu. (Sura Ibrahim, 24)
A loša (nečista) riječ je kao loše drvo. Njegov korijen je iščupan s površine zemlje, nema opstanka (mogućnosti da stoji na mjestu, da se drži). (Sura Ibrahim, 26)
Za one koji vjeruju važna je tema ”biti od onih koji jedni druge savjetuju na strpljenje, od onih koji jedni druge savjetuju na milost.” (Sura El-Beled, 17)
Oprost je povod ljubavi
Svaki problem se rješava ljubavlju, milošću, strpljenjem i razumijevanjem. Allah u Kur'anu ovako savjetuje ljude da moraju biti skloni oprostu:
Oni među vama koji su vrijedni i imućni neka ne umanjuju davanje rođacima, siromasima i onima koji su iselili na Allahovom putu, neka oproste i neka budu tolerantni. Zar ne volite da vam Allah oprosti? Allah je Onaj koji prašta, milostiv je. (Sura En-Nur, 22)
… Osim malog broja njih, od njih stalno doživljavaš izdaju. Ipak im oprosti, ne obaziri se. Zaista Allah voli one koji čine dobro. (Sura El-Maide, 13)
Neuzimanje naknade za dostavljanje osim ”ljubavi”
Dostavljati ljudima lijepi ahlak islama, savjetovati dobro i odvraćati od zla, preporučivati pravdu, strpljenje i milost, podsticati na hranjenje siromaha jeste ibadet. Naknada/nagrada za ovaj ibadet je kod Allaha. Od čovjeka se očekuje samo ljubav.
Reci: “Ja za ovo od vas ne tražim nikakvu naknadu osim ljubavi u bliskosti.” Ko stekne neko dobro, Mi ćemo mu to dobro uvećati. Zaista, Allah je Onaj koji prašta, Onaj koji zahvalnom daje nagradu. (Sura Eš-Šura, 23)
Ljubav prema imetku
Allah u 177. ajetu sure El-Bekara saopštava da su pripadnici vjere oni ”koji ga, unatoč ljubavi prema imetku, daju rođacima, siročadi, siromasima, putniku koji je ostao na putu, onome koji traži i prosi i robovima (radi njihove slobode)”. U drugom ajetu se pak kaže: ”Oni, unatoč ljubavi koju osjećaju prema njoj, hranom hrane siromaha, siroče i zarobljenika.” (Sura El-Insan, 8) U ovom ajetu se ukazuje na ahlak u kojem su ljubav i milost na najvišem stupnju. Kaže se da čovjek, unatoč ljubavi ili želji koju osjeća prema njoj, hranom hrani zarobljenika koji ga je maločas htio ubiti.
I bogatstvo je, kao i siromaštvo, predmet ispita. Vlasnik imetka ”Allah kome hoće opskrbu proširuje i rasprostire, a i sužava.” (Sura Er-Ra'd, 26) Ako se uzmu za primjer riječi poslanika Sulejmana “Zaista sam ja ljubav prema imetku (ili konjima) dao prednost zbog spominjanja mog Gospodara…” (Sura Sad, 32) i ako se bogatstvo ovog svijeta upotrijebi za puteve koje je Allah pokazao, povećat će se i ljubav, naklonost i milost među ljudima.
Zaključak
Da bi se prava ljubav živjela uzajamno, ljudi prije svega moraju voljeti Allaha dubokom ljubavlju, biti Mu vezani zanosnom ljubavlju i pokazati ahlak kojim mogu steći Allahovu ljubav. Allah u srce svojih robova koje voli smješta ljubav i u srcima drugih ljudi stvara ljubav prema njima. Pravi izvor i vlasnik ljubavi je samo Allah.
Među ljudima ima onih koji pored Allaha nekog drugog smatraju ‘ravnim i ortakom’, oni (njih) vole kao što se Allah voli. A ljubav onih koji vjeruju prema Allahu je jača… (Sura El-Bekara, 165)
Allah voli one koji čine pravdu. (Sura El-Mumtehine, 8)
Allah voli one koji se čiste. (Sura Et-Tevba, 108)
Allah voli muttekije. (Sura Et-Tevba, 7)
Allah voli one koji čine dobro. (Sura El-Maide, 93)
Allah voli one koji sude pravedno. (Sura El-Maide, 42)
Allah voli one koji se oslanjaju na Njega. (Sura Ali Imran, 159)
Allah voli strpljive. (Sura Ali Imran, 146)
Allah voli one koji se kaju, voli i one koji se čiste. (Sura El-Bekara, 222)
I Allah voli one koji se čuvaju. (Sura Ali Imran, 76)